Veljko Despot

Ako jedna slika govori više od tisuću riječi možda bi se biografija Veljka Despota najuvjerljivije dala ispričati fotografijama ljudi, događaja i mjesta što ih je zabilježilo oko njegova hobističkog fotoaparata. Mogli bi to zamisliti i na sljedeći način: Veljkove foto-albume kao svojevrstan kompendij komparativne povijesti hrvatske i svjetske pop glazbe druge polovice dvadesetog stoljeća? Nešto slično Rock Archives: A Photographic Journey Through The First Two Decades Of Rock & Roll mogućeg rivala na tom polju, američkog kralja muzičke arhivske fotografije Michaela Ochsa, čija se međutim signaturna knjiga, kao što naslov i kaže, odnosi na svega prvih 20 godina najutjecajnije i najžilavije glazbene vrste modernog doba.

Zašto ovako počinjem? Ne samo zato da Veljku Despotu - baš u trenutku kada mu se namjenjuje ovo visoko priznanje - bacim rukavicu izazova i podsjetim ga na eventualni dug prema sebi i vlastitoj sredini. Puno više, znajući kakvim arhivskim blagom raspolaže, želja mi je naglasiti da je njegova biografija jedna od onih što posve blisko prati noviju povijest hrvatske i svjetske pop glazbe ili, točnije, dijeli njihove kurikulume. Nadalje, držim da upravo potpisi pod onim brojnim objavljenim fotkama koje svjedoče o njegovim novinarskim  počecima (i one još brojnije što, dakle, upravo vape da ih vidimo!), kao i urednički mu potpisi na tisućama diskografskih izdanja, poglavito inozemnog podrijetla (po čemu je poznat kao jedan od originatora profesije) zaista govore više od tisuću riječi. Na koncu, naravno, pravi je trenutak da se tako podsjetimo (i da ga podsjetimo!) kako je kroz desetljeća bio blagoslovljen darom svojevrsna PR-a naše pop glazbe, štoviše puna dva desetljeća ulogom neupitna ambasadora najveće diskografske kuće u zemlji.

Veljko Despot, Zagrepčanin, stjecajem okolnosti rođen je u Beogradu. 4. ožujka 1948. Kako će reći, glazbeni gen u njemu, najprije posijan s klasične strane (majka je bila čelistica u klasi glasovita Antonija Janigra), sazrijevao je uz neke od najvećih svjetskih glazbenika, koji su tada često dolazili u Zagreb. Primjerice: David Ojstrah, Olivier Messiaen, Enrico Mainardi, Svjatoslav Richter, Mstislav Rostropovič, Rodion Ščedrin i supruga mu Maja Pliseckaja, Yehudi Menuhin, Igor Stravinski, Arthur Rubinstein… "Njihove autograme i danas ljubomorno čuvam. Bili su to neki od najvećih umjetnika svijeta 20. stoljeća pa je bio privilegij vidjeti ih na pozornici i upoznati iza nje", sjeća se Despot u intervjuu Aldu Pokrajcu za Glas Istre u listopadu 2010. godine.

Istodobno dok je pohađao satove klavira u muzičkoj školi, u dom Despotovih navraćao je glazbeni svijet - majčini profesori i kolege Rudolf Matz, Stanko Horvat, Mladen Raukar i mnogi drugi ... U posjete im je dolazio i veliki Mstislav Rostropovič, kadgod je gostovao u Zagrebu. Kod njih se pripremao i za svoje nastupe, radije nego u hotelskoj sobi! A onda, sredinom šezdesetih, prevrat kojeg su u pop glazbi izazvali britpop i Beatlesi, učinio je tek registrirana tinejdžera odmetnikom u obiteljskom glazbenom salonu.

U Gajevu na broju 2a, onu poznatu adresu službenog kluba slavne liverpulske četvorke za bivšu državu, sada Veljku počinju dolaziti neki novi umjetnici, druge provenijencije, njegovi prijatelji - od naših prvih pop i rock sastava i pjevača, poput Kameleona i grupe Time, Josipe Lisac, Ivice Percla, Arsena Dedića, kasnije Bijelog dugmeta i Đonija Štulića, do grupe Queen. Između Rostropoviča i Queen nizat će se nepregledna lista važnih imena; fascinantna galerija Despotovih novinarskih sugovornika, poslovnih partnera, nedodirljivih idola, slavnih prijatelja i poznanika; jednako važna kao i impresivan popis najboljih svjetskih izdanja (ali i nekih domaćih) što ih je kao diskografski znalac birao i potpisivao tijekom punih trideset godina.

Da, sve je počelo s Fab Four. John, Paul, George i Ringo bili su 18-godišnjem maturantu, u jednom trenutku kada je za suradnika visoko tiražnog Plavog vjesnika trebalo odigrati pravu kartu, njegov poker asova i tadašnjem glavnom uredniku Nenadu Brixyju dovoljan argument. Intuicijom mlada novinara u zimu početkom 1967. godine u Londonu se izravno susreo s eksplozijom fenomena pop kulture i upornošću gorljiva fana bio je na Abbey Roadu sudionikom rađanja najvećeg pop albuma svih vremena Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Banda. Dobivši zeleno svjetlo za svoj premijerni uradak – reportažu sa snimanja ovog albuma i razgovor s Beatlesima - objavljen u travnju 1967. u Plavom vjesniku, upisao se zlatnim slovima kao prvi i jedini novinar s onu stranu Željezne zavjese koji se susreo s velikom četvorkom. Ostat će to i referentna točka Veljkova životnog puta po kojoj će se ubuduće mjeriti ne samo njegovi profesionalni dosezi.

Dalje je sve izgledalo lako. Od jeseni te 1967., pod novim uredništvom maga jugoslavenskog tabloidnog novinstva Pere Zlatara, Veljko je u svojoj 19. godini postao stalnim suradnikom tog popularnog omladinskog tjednika. Sljedeće 1968. u Zagrebu osniva Beatles Fan Club s više tisuća članova iz cijele Istočne Evrope, uz svu potporu samog Paula McCartneyja i središnjice u Liverpoolu. Bio je to u svijetu jedini klub Beatlesa, uz SAD i Veliku Britaniju, sa specijalnim božićnim pločama Beatlesa, snimljenim samo za njihove fanove. Štoviše, za razliku od anglo-američkih, bile su otisnute na pravom vinilu i danas u svjetskim razmjerima predstavljaju veliki kolekcionarski trofej!

Istodobno postat će hrvatski Tony Barrow, PR "jugoslavenskih Beatlesa", slovenske tinejdžerske atrakcije iz Kopra, VIS-a Kameleoni i njihov muzički producent, prvi samostalni s potpisom takva ugovora za veliki Jugoton. Bit će to rana vizija zanimanja koje će ga obilježiti.

Njegovi su tekstovi sve učestaliji u tisku, a autor je brojnih radijskih priloga koje objavljuje od 1968. godine na Radio Zagrebu, ovdašnjih prvijenaca s područja rock glazbe i rock kulture.

Početkom 1969. vidimo ga kao jednog od osnivača i članova redakcije Pop Expressa, kultnog zagrebačkog časopisa kratka vijeka, ali značajnog traga u pop kulturi ovih prostora. Za Pop Express i onda kao „freelancer“, radeći za Plavi vjesnik, Studio, Vjesnik, Arenu, Tinu, RTV Zagreb, intervjuirao je glazbene velikane toga vremena, kao što su Pink Floyd, Bee Gees, Rolling Stones, Led Zeppelin, The Who, Marc Bolan…Vođen glazbenim i novinarskim instinktom prisustvovao je važnim događajima, poput povijesnog koncerta Led Zeppelina u londonskom Royal Albert Hallu u siječnju 1970., kada je legendarni bend nakon SAD-a upravo te večeri pokorio i rodnu Englesku. Bio je i na prvom europskom koncertu Brucea Springsteena, također u Londonu, prijelomnom u karijeri Bossa. Družio se u studiju s Pink Floydima za snimanja njihova albuma „Ummagumma“ i s Rolling Stonesima u studiju, kada su snimali jedan od svojih najvažnijih albuma „Let It Bleed". (Iz spomenutog intervjua za Glas Istre.)

Počinje suradnju s Radiotelevizijom Zagreb 1972. godine, koja traje u 80-im i 90-im godinama. Autor je mnogih osvrta, tv-reportaža, intervjua, portreta i drugih priloga s područja inozemnog popa i rocka, također prvih takve vrste na ovim prostorima. Jedan je od predvodnika pop-rock novinarstva na ovim prostorima, posebno u praćenju inozemne popularne glazbene scene. Ta će ga profesija u potpunosti zaokupiti sve do 1974., do poziva iz Jugotona čija je produkcija urgentno tražila kompetentne mlade kadrove kako bi zadovoljila glad rastućeg tržišta.

Kao Jugotonov licencni urednik, prvi u povijesti tvrtke, sustavno bira i dovodi na ove prostore najvažnije inozemne diskografske izdavače i njihova izdanja, te će s vremenom koordinirati kataloge čak 70-ak svjetskih etiketa - velikih EMI, Warner Music, BMG, Decca, Island, Virgin i Motown, i brojnih nezavisnih - s godišnjim prometom oko milijun i pol LP ploča. Objavio je i kao urednik potpisao skoro kompletne Beatlese, Davida Bowiea, Eltona Johna, Pink Floyd, sve rane albume Rolling Stonesa, gotovo sve Elvisa Presleyja, Jefferson Airplanea, ZZ Topa, Queena, Roxy Music, Boba Marleyja, Blondie, Talking Headsa, Human League, Simple Mindsa, U2, Pretendersa, Billyja Idola, Moody Bluesa, Mikea Oldfielda, Tine Turner, Diane Ross i još mnogih što su stvarali povijest popularne glazbe.

S vizitkartom socijalističkog glazbenog entrepreneura koja mu je otvarala urede i studija svjetskih pop-metropola sudjelovat će kao urednik u snimanju prijelomnih londonskih albuma  jugoslavenskog fenomena zvanog Bijelo dugme, Šta bi dao da si na mom mjestu i Eto! Baš hoću!, kao što će i obrnuto, pozivati i igrati ulogu domaćina svjetskim zvijezdama u njihovim promotivnim posjetima ovdašnjim koncertnim dvoranama. Deep Purple, Steve Harley & Cockney Rebel, Paul McCartney i njegovi Wingsi, Cat Stevens, Procol Harum, Jethro Tull, Boney M, Queen, Gang of Four, Uriah Heep, Iron Maiden, Cliff Richard, David Bowie, Laurie Anderson, Eros Ramazzotti, Pet Shop Boys... bit će mu zahvalni gosti.

Sredinom 70-ih godina prvi je iz svijeta donio na ove prostore muzičke videospotove i počeo ih sustavno predstavljati u različitim televizijskim programima, inaugurirajući do tada nepoznatu formu glazbenog video spota, najprije na Televiziji Zagreb, a zatim i na cjelokupnoj Jugoslavenskoj radio televiziji. Isto je učinio krajem 80-ih godina s prvim reklamnim oglašavanjem inozemnih diskografskih izdanja na televiziji kod nas.

S osamdesetima završit će zlatno doba vinila, jugoistok Europe zaglušen tenkovskim gusjenicama i grmljavinom topova prestat će se zvati komunističkim Eldoradom popa. U vremenu ratnom čut će se domoljubni protest diskografa-kozmopolita, zapisan u Hrvatskom pismu 1991./92.,  (Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1992.).

Postat će 1993. godine član ugledne američke Nacionalne akademije diskografskih umjetnosti i znanosti (NARAS, danas Recording Academy), glasuje za Grammy, najprestižniju svjetsku nagradu u glazbenoj izdavačkoj struci, a istodobno spremno će se odazvati pozivu Zrinka Tutića da zajedno s Draženom Vrdoljakom porode Porina kao hrvatskog Grammyja.

Poslije dvadeset godina uslijedit će odlazak iz tvrtke kojoj je poklonio svoj dio "najboljih godina naših života". Otkrit će vlastiti Koncept VD zastupajući kao izdavač i dalje velike inozemne kataloge, kao prva privatna diskografska kuća takve repertoarske snage inozemnog programa u Hrvatskoj i konačno će za svoju etiketu kao urednik raditi s velikim Arsenom Dedićem, inače njegovim dugogodišnjim kumom i s klupskom revival-atrakcijom Soul Fingersima.  Jedan je od pokretača i osnivača Hrvatske diskografske udruge, a zadnja izdavačka pustolovina bila je u izdavačkoj kući Cantus, gdje radi ponovno s Arsenom, pa Matijom Dedićem, Tonyjem Cetinskim, Goranom Karanom, Tamarom Obrovac, Krešom Blaževićem, Zoricom Kondžom ...

Posljednjih dvadesetak godina bavi se savjetodavnom djelatnosti u glazbenoj branši, kako za inozemstvo tako i ovdje.
 
U listopadu 2008. godine američka Recording Academy odaje mu u povodu svoje 50-godišnjice posebnu počast za „priznanje 15-godišnjem članstvu i potpori u edukaciji, promicanju i humanu služenju u misiji Akademije.“

Zadnjih godina boravi sve više i duže u pitoresknom Rovinju, donekle izvan scene koja mu toliko duguje. Mnogi su Porini u dosadašnjih 20 godina pripali izdanjima koja je potpisao Veljko Despot. Ovaj „životni“ konačno pripada samo njemu.

Siniša Škarica