Vinko Coce

Istaknuti predstavnik hrvatske glazbene umjetnosti, tenor Vinko Coce (trogirski slavuj, trogirski Pavarotti), hrvatska je pjevačka legenda i vrsni interpret tradicijske i popularne dalmatinske urbane glazbe. Povijest hrvatske glazbe poznaje tek rijetke slučajeve pjevača koji su se na hrvatskoj glazbenoj sceni imali prilike okušati u više stilski različitih glazbenih žanrova i stilova (klapsko pjevanje, operno – klasično zborsko pjevanje, hrvatska zabavna dalmatinska urbana glazba) i u svakom od njih ostaviti svoj timbar, svoj prepoznatljiv trag. Lakoća intoniranja kako jednostavnih tako i zahtjevnih napjeva, arija, melodija, kao i izuzetna mediteranska muzikalnost glavne su karakteristike božanstvenog pjeva kojim je Vinko Coce slušatelja na prvu ostavljao bez daha. Taj prirodni talent kojeg samo rijetki svojim genetskim kodom naslijede, a onda u konačnici i kvalitetno prezentiraju, do samog kraja krasili su Vinkovu glazbenu karijeru. 

Vinko Coce, rođen 1954. godine u Trogiru, izdanak je stare trogirske težačke obitelji. Stoljećima su njegovi preci na ovom prostoru gradili svoj glazbeni izričaj, crkveni i svjetovni, koji je u drugoj polovini dvadesetog stoljeća kulminirao prepoznatljivim glazbeno – stilskim obilježjima poznatim pod nazivom klapsko pjevanje. Jedan od glavnih kreatora tog, danas u svijetu prepoznatog, glazbenog izričaja upravo je glas prvog tenora Vinka Coce.

Klapsko pjevanje bilo je prvom stanicom Cocine dugogodišnje pjevačke karijere. Vinkova glazbena nadarenost zamijećena je već u osnovnoj školi. Sa 13 godina pridružuje se trogirskoj limenoj glazbi svirajući klarinet da bi sa 15 godina i propjevao – kao tenorin u vokalnom kvintetu Mali kanti. To iskustvo pomoglo mu je da bude primijećen od već tada etablirane postave Klape Trogir. 1972. godine Coce se pridružuje klapi Trogir te nastupa na Omiškom festivalu, na pozornici koja će ga ovjenčati brojnim nagradama i predstaviti kao vodećeg glasa jedne od najtrofejnijih hrvatskih klapa. Gromoglasan početak nastavio je kroz sljedećih dvadesetak godina uvijek izazivajući svojim nastupom i dobroćudnim nasmiješenim izrazom ovacije publike na gotovo svim kontinentima, brojnim svjetskim scenama od Pariza, Berlina, Los Angelesa do Sydneya na kojima je klapa nastupala. Surađivao je s vrsnim pedagozima i glazbenicima kao što su Ljubo Stipišić, Josip Veršić, Eduard Tudor, Silvije Bombardelli, Nikola Žličar, Loris Voltolini, Nikola Buble, Joško Ćaleta i drugi.

Paralelno s pjevanjem u klapi, Coce razvija svoj glazbeni talent u glazbenoj školi "Josip Hatze" u Splitu, na odjelu solo pjevanja kod prof. Branke Ristić. Godine 1983. postaje članom profesionalnog mješovitog zbora HNK-a u Splitu gdje sljedećih 5 godina, paralelno s radom u klapi, pjeva i pojedine tenorske dionice (HNK Split, HNK Zagreb) kao asistent glavnim tenorskim ulogama.

Treći dio njegove sjajne karijere, samostalni nastupi na zabavnoj glazbenoj sceni, započinje s uspješnim nastupima na Splitskom festivalu zabavne glazbe a zatim i na brojnim „mediteranskim“ festivalima zabavne glazbe (Krk, Korčula, Opuzen). Nova glazbena aktivnost, zbog prezauzetosti donosi prekid suradnje s klapom Trogir, koja dijelom i zbog toga prestaje s radom 1995. godine. Prvim značajnim estradnim uspjesima pripomogla je suradnja s Nenom Ninčevićem i Joškom Banovom. Coce 1993. snima svoj prvi album, Mirno spavaj, ružo moja, koji je donio i nekoliko hitova a iste godine osvaja i Grand Prix na Splitskom festivalu zabavne glazbe s pjesmom Sićaš li se, di je Lungomare. Godine 1994. prvi puta nastupa na Dori s pjesmom Zlato moje. Uskoro dolazi i nominacija za Porin, za pjesmu Kora kruha u vinu. Nagradu doista i dobiva, ali s Klapom Trogir kao priznanje za rad na polju njegovanja i unapređenja tradicijskog dalmatinskog pjevanja (klapsko pjevanje). Zbog uspjelog solističkog angažmana, 2000.god. postaje članom Hrvatske glazbene unije te dobiva status slobodnog umjetnika.

2002. inicira ponovno okupljanje Klape Trogir te tako nizom velikih koncerata, glazbenih i tiskovnih (monografija Povratak iskonu, autora Stanka Geića) izdanja zajednički obilježavaju 40 godina postojanja Klape Trogir. Sljedeće 2003. godine potiče i organizira samostalni koncert pod nazivom Vinko i prijatelji koji će postati tradicionalnom manifestacijom te kao takav kulminirati velikim koncertima (2008., 2009. ) na prepunom poljudskom stadionu, u sklopu klapskih spektakala pod nazivom Ne damo te pismo naša.  Iste te godine (2003.) u Trogiru pokreće u Hrvatskoj jedinstven festival pod nazivom Prvo međunarodno natjecanje mladih tenora, koje će se sve do 2006. tradicionalno održavati u vrijeme ljetne pozornice grada Trogira, uz veliku medijsku pozornost i pokroviteljstvo najvećih državnih institucija.

Dvadesetogodišnje razdoblje samostalnog djelovanja rezultiralo je brojnim uspjesima i popularizacijom njegovih pjesama, što mu je na nacionalnoj estradnoj sceni osiguralo eminentnu poziciju jednog od najznačajnijih izvođača prepoznatljivog po odabiru i interpretaciji dalmatinsko-mediteranskog, glazbeno-popularnog urbanog izričaja. Nekoliko je antologijskih skladbi koje će generacijama ostati ispjevane sa sjećanjem na njihova prva interpretatora – Da je meni s tobom kroz Pasike, Vilo moja, Ribari, Mirno spavaj ružo moja, More li, Sićaš li se, di je Lungomare… Dokaz tomu je i večer neposredno nakon objavljivanja tužne vijesti kada se je u mnogim hrvatskim gradovima dogodilo spontano okupljanje klapskih i inih pjevača koji su u čast njegova slavna glazbena života zapjevali brojne klapske i popularno-glazbene uspješnice uz čiju se najbolju interpretaciju pripisuje ime velikog hrvatskog pjevača – Vinka Coce.

Vinko Coce preminuo je 27. listopada 2013. u Splitu nakon višemjesečne bitke s teškom bolešću ostavivši hrvatsku glazbenu scenu siromašniju za jedno veliko pjevačko ime čija je uspješna karijera ostala zabilježena na desetak albuma klapske glazbe i dvadesetak solističkih albuma, uspješnica hrvatske popularne glazbe.

dr. sc. Joško Ćaleta
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb