Vladimir Kranjčević

Jedan uvaženi hrvatski skladatelj često zna kazati kako ne bi bilo stvaralaca kada ne bi bilo umjetnika interpreta koji bi tumačili njihova djela i time postali sudionici u stvaranju umjetničkog čina.

Hrvatska se glazbena umjetnost diči s umjetnicima koji su opravdali tu misao, čitava svog stvaralačkog vijeka pomno njegujući suptilne spone što se isprepliću i povezuju hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i njegov ozvučeni lik – njegovu interpretaciju.

Jedan od istaknutih umjetnika u toj ne suviše dugoj ali za hrvatsku glazbu posebno dragocjenoj koloni takvih posvećenih glazbenika je dirigent Vladimir Kranjčević.

Rođen 1936. u Zagrebu, gdje se i školovao i završio studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Kranjčević je studirao dirigiranje kod Slavka Zlatića u Zagrebu i Igora Markeviča u Monte Carlu, a magistrirao je kod Vojislava Ilića na Muzičkoj akademiji u Beogradu.

Kroz mnoga desetljeća svoga radnog vijeka Kranjčević je uz neprestanu i dinamičnu umjetničku aktivnost stalno bio i društveno angažiran. Podugačka bi lista njegovih dužnosti onemogućila da se naglasi ono uistinu bitno u njegovu umjetničkom životopisu. Stoga tek podsjetnik na najbitnije: bio je dugogodišnji direktor Glazbene škole Vatroslava Lisinskog u Zagrebu i jedan od utemeljitelja, umjetnički voditelj i ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri od utemeljenja 1971. do 2006.; usto je obavljao i niz drugih funkcija, koje su sve ispreplitale znanje i erudiciju glazbenika s neupitnom sposobnošću rukovođenja ansamblima, ustanovama, manifestacijama, udrugama…

Jedan od važnijih trenutaka ne samo za njegov umjetnički životopis nego i za hrvatski glazbeni život u cjelini dogodio se 1974. kada je Kranjčević preuzeo Akademski zbor Ivan Goran Kovačić i ubrzo ga uzdigao do visoke kvalitativne razine tražene i izvan granica ondašnje države, razine koja je mogla iznijeti i najzahtjevnija djela svjetske vokalno-instrumentalne baštine. Dogodilo se to samo godinu dana poslije otvorenja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, pa su te činjenice - jedna uz drugu - izmijenile lik koncertnog života Zagreba. Mogućnost velikih vokalno-instrumentalnih izvedbi s izvrsnim zborom blistavog potencijala znatno je utjecala na koncertni repertoar koji je – obogaćen mnogim poznatim ali i nepoznatim djelima pisanim za velike sastave – tih godina neprestance privlačio u Lisinski sve veći broj slušatelja.

Ipak, u umjetničkom sazrijevanju Vladimira Kranjčevića, iako važna, bila je to samo epizoda, koja je težila daljnjem umjetničkom rastu kakav se dogodio osamdesetih godina kada on preuzima najprije Zbor, a potom i Simfonijski orkestar Radio Zagreba, djeluje poslije u Muzičkoj produkciji Radio Beograda, a devedesetih je godina prošlog stoljeća u dva mandata direktor Opere HNK u Zagrebu. Službeni je radni vijek Kranjčević zaključio 2007. godine kada kao redovni profesor u trajnom zvanju nakon tri desetljeća rada na Muzičkoj akademiji u Zagrebu odlazi u mirovinu.

Prirodno je pitanje danas što posebno krasi tu složenu i bogatu karijeru? Što je čini iznimnom? Što treba posebno naglasiti, a da se pritom ne zanemari nešto možda podjednako vrijedno isticanja?
Vratimo li se na početak i na tvrdnju kako je glazbeno djelo u trenutku izvedbe podjednako ostvarenje autora kao i njegova tumača prizvat ćemo u sjećanje golem broj praizvedbi i izvedbi djela hrvatskih autora svih razdoblja koja je Kranjčević neumorno tijekom čitave karijere studirao i uvrštavao u svoje koncertne programe, odnoseći se prema hrvatskom repertoaru s velikom umjetničkom odgovornošću i angažmanom. Taj je angažman okrunio višegodišnjom suradnjom sa Slovenskim komornim zborom s kojim je – pored dvadesetak LP ploča i desetak kompaktnih diskova ostvarenih sa simfonijskim i zborskim ansamblima s kojim je u različitim razdobljima rukovodio - snimio deset CD-ova pod zajedničkim naslovom Antologijska djela hrvatske zborske glazbe, ostvarivši time jedinstven izvodilački i kulturološki pothvat kojim je omogućen uvid u istinske vrijednosti hrvatske zborske glazbe.

Nagrađivan brojnim uglednim nagradama Vladimir Kranjčević i danas neumorno i s istinskom ljubavlju za glazbu i svoj poziv s koncertnog podija plijeni podjednako svježinom i potrebom za novim glazbenim obzorima, kao i mudrošću umjetnika kojemu su bogato iskustvo, znanje i erudicija ne samo trajni nego i jedini važeći ulozi u neku buduću stvarnu ili željenu interpretaciju. Neka tako i ostane!

Erika Krpan