Porin je „vanity fair“ – sajam glazbene taštine!

Kako je zapravo počeo Porin?
Nalet primitivizma u glazbi je i 1993., kad smo osmislili Porin,  bio jak. Činilo mi se potrebnim stvarati estetsku liniju obrane. Koliko će ona postati masovna ili ne, nije bilo toliko važno, ali mi se činilo važnim da ta linija obrane postoji. Otišao sam Siniši Škarici, koji mi je, prezauzet,  rekao: „Eno ti Veljka, vidi s njim!“. Veljko Despot je u tom trenutku bio non-voting član američkog NARAS-a (National Academy of Recording Arts & Sciences), vlasnika Grammya. Nazvao sam i Dražena Vrdoljaka i tako je krenulo -  Grammy nam je bio apsolutni uzor za stvaranje Porina. Paralelno sam raspravljao o ideji s Marijom Nemčić i Đelom Hadžiselimovićem, i  stvorila se kritična masa da krenemo u nešto što je zapravo struka – struci. To je bilo neobično za ono vrijeme i ovaj prostor.  Znali smo, a to se i održalo do danas: postoje rizici. Na primjer, iz Grammya su nam poručili da je njima trebalo 25 godina da ljudi počnu glasovati „za“ nekog a ne „protiv“ nekog. Jer to je „vanity fair“ – od tri osobe zaokružujem jednu ne zato jer sam za nju, nego zato da ne pobijedi ona koju ne podnosim.

Koji je ultimativni Porinov trenutak za Vas?
Naravno taj prvi Porin, u ratu, još smo preko Ljubljane vozili do Opatije… To je čudo bilo. Ali možda mi je najdraži trenutak ipak '98. – Rovinj. Tad smo prvi put donijeli odluku da će sve biti live. Tad je napravljen orkestar Porina gdje su svirali najbolji od najboljih, uživo. Tehnički – muka, ali i neopisivo važan događaj. Da tog nije bilo, slali bismo poruku: „Ljudi, nemojte ići u muzičke škole, nemojte ništa raditi, imamo matricu i to je dovoljno.“ To može raditi komercijalna televizija, ali mi kao struka – to je van ideologije priče.

Nepoznati ključni detalji Porinove povijesti?
Kad smo krenuli nas trojica, plus Mare i Đelo – sve je to bilo odlično, išlo je, ali da nije bilo Tončija Vrdoljaka… On je bio naš tajni agent. Pitao me: „Mali, što to radiš?“ I podržao nas. Rat je bjesnio oko nas, a ja mislim da je i on prepoznao isto: branimo se i estetikom. To je ideja Porina.

Teško je zamisliti jači početak: pobjednička pjesma godine na Porinu 1994. – „Cesarica“?
A tek kad pogledaš što je još u konkurenciji bilo? "Tek je 12 sati", "Zlatne godine", "Cesarica"! Kakav izbor! Ljudi me sad zovu, kažu „Super mi je on-line glasovanje, ali tko su ovi ljudi, ove pjesme? Što je ovo?“

A Vi i Vaši Porini?
Ni jedan. Ne. To mi je na kraju i drago, ispalo bi da sam sebi namjestio Porin. Uvijek je bila sumnja da mi to namještamo. Taj otpor je uvijek postojao. Ja sam sigurno kod jednog dijela Porinovih glasača izazivao reakciju: "Pa on je tamo vlast, on drma…" I tako ga nikad nisam dobio. Ne smatram to nečim strašnim, ne žalim. Doći će, kad dođe.

Kako se i u što se do ove godine punoljetnosti razvio Porin?
Svaki Porin vrijedi samo koliko vrijedi protekla diskografska godina. U ovom diskografskom očaju, kad su stvari zaista došle do apsurda u smislu tiraža, broj kategorija je npr. nešto što treba pratiti i nadzirati. Ali evo, do punoljetnosti se još nije ozbiljno promijenila bolna točka br. 1 – glasačko tijelo. U tu kiselu jabuku se mora zagristi. Novim ljudima u upravi Porina želim puno sreće i rigoroznosti u mijenjanju tog stanja. Mi smo pokušavali mijenjati, ali evidentno nismo uspjeli do kraja. Tim se netko mora baviti barem godinu dana. Nije Porin samo završna priredba. Najvažniji dio Porina su nominacije – do kojih dolazimo glasovanjem u prvom krugu. Tu je kritična masa problema. Imamo „zarokerijano“ glasačko tijelo i rezultat koji imamo. Porin je zadnjih godina više ličio na Crnog mačka nego na ukupnost hrvatskog zvukovlja. Tome je doprinijelo i odvajanje klasike i jazza – „jer to usporava tempo“. I tako je nastao Porin Classic. E sad se otvara Pandorina kutija – od prošle godine me zovu, posebno moj, zabavni lobby – „Zrinko, 'ajmo mi napravit svoju večer!“ Onda zovu ljudi iz klapa: „Bil' mi mogli imat klapski Porin?“ Onda moji dragi Osječani kažu: „Mi bi tamburaški Porin imali!“ Možda će na kraju Porin ostati bez završne priredbe. Ne znam, možda je to i dobro?! Pa će se to zvati „Dani Porina“ – klasičnog, tamburaškog, klapskog? Ali znam da na prošlogodišnjoj  priredbi gotovo da nije bilo zabavne glazbe. Ispunjena je forma jer su tamo jedna Gabi i jedna Josipa, ali Gabi je tom prigodom jazzy. I Josipa je jazzy. Pritom, Porin šumom, a publika drumom. Dobro, nije zadatak da nužno budemo blizu publike, jer Porin dodjeljuje struka – ali nije ni zadatak da budemo tako udaljeni!

Ako vrijedi koliko i protekla diskografska godina, kakav će biti ovogodišnji Porin?
Apsolutno ima elemenata za pristojan program. Kako će to scenarist, pa onda televizijski režiser napraviti, to ćemo vidjeti. Prošle je godine Kulenović opet zarokerij'o: „Bit će opet rokerski Porin!“ Ja sam rekao: „A kad nije bio?“

Ove godine, klasičari i jazzeri su sretni -  Porin Classic u Lisinskom?
Divno, ako se oni tako osjećaju - dobro. Ja bih više volio da su s nama na centralnoj priredbi, uvršteni u program. Meni je ideološki važno da je sva glazba na jednom mjestu. Otud smo počeli.

Ono što je konstanta, ipak - Porina nije jednostavno dobiti – nikome? Ili jest, Oliveru, Gibonniju?
Jedan broj njihovih Porina jest inercija glasača. Posebno sam alergičan na ono što zovemo područjima zanata. To mi je još jedna rak-rana Porina. U to spadaju snimka, aranžman, produkcija. Ako je Oliver dobio nagradu za najboljeg muškog izvođača, treba jako dobro paziti tko su ljudi koji će reći kakva je to snimka. Ili je za snimku možda trebao ipak dobiti Mladen Škalec, koji je nekome drugome napravio senzacionalnu harmoniju. E, taj dio Porina, područje umijeća, zanata -  često je to dvojbeno. Posebno sam alergičan i na kolektivitet: „pa ono, svi smo...“ Ma tko je osoba koja je rekla „Ovo je zvukovlje u koje vjerujem!“ – to me zanima! Nemojte brkati časno mjesto ton-majstora s onim glazbenog producenta koji formira zvučnu sliku! Ima možda potpuno efemernih albuma ali produkcijski sjajno napravljenih – i oni u tim „stručnim“ kategorijama budu zaobiđeni. To me smeta. Nikad me ne smeta pjesma godine, album, muški, ženski izvođač, to je sve OK. Tu ga je i dalje svima teško dobiti. Pusti ti to: Oliver, Tony, Massimo – svaki svog konja za trke ima!

Što napraviti protiv inercije Porinovih glasača?
Prvo ih izvrnuti naopako. Krvav rad. Ići od osobe do osobe,  do stroge revizije pravila: npr. onog pravila da su svi dobitnici Porina - glasači. I onda imaš situaciju da se bend raspao, da njih dvojica rade na pumpi, treći je u Maroku a četvrti na brodu – i svejedno glasaju. Možda to nije bila neka od naših najboljih odluka.

Porin za posebna postignuća Rogeru Watersu i slične akcije?
Super. Ali kad smo kod posebnih nagrada, i tu sam još uvijek nečim nezadovoljan. Grammy ima 5 posebnih "životnih" nagrada. Mi ne koristimo tu mogućnost. Elitni urednici i novinari, kao što su nekad dobivali Siniša Škarica, Dražen Vrdoljak, legendarni Vojno Kundić – ove godine nitko od njih, a ima ih, ne dobiva Porina za životno djelo. Propuštamo prigodu! Ne dodijelismo životne nagrade ni ton-majstorima: Srećku Orliću, Hrvoju Hegedušiću, Škalecu, ton-majstorima od zanata! Ljudima koji znaju snimiti, i to ozbiljno snimiti, nastupe filharmonije. Ponovno to propuštamo. Netko misli da je to inflacija životnih nagrada – ja ne. Veća je inflacija nepotrebno velik broj kategorija od kojih su neke smiješno male: za pet prijava otvaramo kategoriju?! Ne trebaju li neke kategorije biti bijenalne? Eto, postavljam pitanje.

Hit godine?
To je nasilje. Uvijek smo imali taj problem, pa smo ga jedno vrijeme makli. Pa su pitali: „Ali mi na radio stanicama…“  Moj odgovor je: „Pa dodjeljujte vi svoju nagradu na radio stanicama!“ Pa nije Porin palača pravde! Porin je „vanity fair“ – sajam taštine! Strukovne taštine! Ali eto sad, prema urednicima, prema internet klikovima… Ja sam alergičan na to telefoniranje, SMS-anje… Ako je struka – struci, onda će struka i reći što je hit!

Mislite li da bi Porinov iskorak u regiju bio dobar potez?
Da bismo pravili bivše-jugoslavenski Porin, trebali bismo biti dio neke asocijacije. Ne mislim čak ni političke, nego glazbene – a daleko smo od toga. Nekako je taj naš glazbeni krug ipak srednjoeuropski. Dakle, Češka -  „Kristinko“ je češka pjesma. Pa Austrija - naš Ivo Robić… Dio Slavonije – tamburaši, od mađarskih Cigana preko Vojvodine, Petrovaradina – neodvojiv kulturni prostor. Pa obala – Kvarner i potez do Paga, jako vezan uz Italiju; Dalmacija, da ne govorimo… Možda je južni dio Dalmacije malo naslonjen i prema Grčkoj… Mi i kad smo bili popularni po Bosni i Srbiji, nikad nismo sišli u južnu Srbiju. Nije nas tamo volio nitko. Osim Beograda, koji je čudo. Tamo može biti 100 hiljada vrste glazbe, to je megalopolis. To, Novi Sad, Zrenjanin, Subotica, Sombor – taj dio da, ali dalje ne. U Bosni su radila tri grada – Banja Luka, Sarajevo i eventualno Tuzla. Sve drugo je vladavina sevdaha – zakonom prirode. I zato tu ne vidim budućnost. Ali vidim budućnost Porina u Hrvatskoj.

Za porin.info razgovarao Milan Majerović-Stilinović