Dino Dvornik
Dina Dvornika ne možemo bolje nazvati nego pjesnikom ritma, jer on je njegovo čisto utjelovljenje. I onda, temperamentan i hipersenzibilan kakav je bio, u ključnim trenucima svoje karijere, zapravo života, on je žurio!
Početkom osamdesetih tinejdžerski Kineski zid, u kojem je ulogu pionira funkyja na ovim prostorima dijelio sa starijim bratom Deanom, (pre)uranio je za velike stvari. Opet, kad je pet godina kasnije svojim eponimnim antologijskim albumom - jednim od najuspješnijih prvijenaca kod nas ikada - zaslužio superlative Koh-i-noora novog domaćeg soula, zapravo se radilo o promašenoj sintagmi: Dino Dvornik je te 1989. stajao posve usamljen na obzoru svog obožavanog glazbenog idioma. Zatim je sljedećim pločama požurio biti rodonačelnikom novog techno beata u kojem je program njegova kompjutora otkrivao homo ludensa i gotovo bolnu spoznaju o dječaku što je uporno odbijao odrasti.
Stizali su Kreativni nered i Jače, manijače, Priroda i društvo, Live in Munchen, Afrika i Enfant terrible, Vidi ove pisme, Big mama, Svicky i konačna Pandorina kutija.
Dvadeset godina njegove diskografije užurbanog, pulsirajućeg tempa - kojeg je, po vlastitu priznanju, živio na granici destruktivnoga -unatoč prirodnoj komunikativnosti i zapaljivosti, unatoč zlatnim pločama i Porinima, otkrit će nam ga kao rijetko osamljenog u galeriji hrvatske pop glazbe. Sve to vrijeme, uspijevao je on svoju očaranost crnačkim idiomima pretočiti u radost muziciranja, koja je malo koga mogla ostaviti ravnodušnim. A to je i smisao poziva glazbenika, nešto oko čega Dino nikad nije dvojio.
Pa ako su životna priznanja koja danas odajemo zaslužnom tercetu mogla svakome od njih bez imalo krzmanja biti uručena i ranije, Dino Dvornik nam nije ostavio mogućnost odlaganja. On je ponovno požurio - ovaj put sudbonosno! - puno prerano nas tjerajući na konačnu inventuru njegova glazbenog nasljeđa. I premda ga znamo i kao našeg enfant terriblea, izabrao je nemilosrdan način da nas podsjeti na sve to!