Gabi Novak
Gabi Novak rođena je u Berlinu 8. srpnja 1936. U Zagrebu pohađa osnovnu školu (1946) i završava Školu primijenjene umjetnosti - grafički odjel. Radi u Vjesniku, pa potom u Zagreb filmu kao crtačica i scenografkinja. Povremeno posuđuje glas animiranim likovima i tako privlači pozornost maestra Bojana Adamiča koji je poziva na prvi koncert u Ljubljanu (travanj, 1957). Godine 1958. pjeva Sretan put (Ljubo Kuntarić) u filmu H-8 Nikole Tanhofera, a 1959. nastupa na Zagrebačkom festivalu sa skladbom Ljubav ili šala (Milutin Vandekar). Iste su godine obje pjesme uvrštene na njezinu prvu EP ploču. Od prvog albuma Pjeva Gabi Novak (1961) ostvaruje niz zapaženih interpretacija, najčešće na festivalima zabavne glazbe u Zagrebu i Opatiji: Oči (1961), Krovovi (1962), Upali cigaretu (1963), Još uvijek, Prvi snijeg (1965), Adrese moje mladosti, Za našu ljubav to je kraj (1966), Vino i gitare, Bit ćeš uvijek moj (1967), Život to smo mi (1968), Vjeruj mi (1969)... Krajem pedesetih u Zagrebu sudjeluje na jam sessionu s Louisom Armstrongom, pjeva s Kvartetom Boška Petrovića, nastupa na jazz festivalima na Bledu te surađuje s Herbom Gellerom, Johnom Lewisom, Artom Farmerom, Garyjem Burtonom, Zagrebačkim Jazz Kvartetom i B.P. Conventionom (uključivši vokalnu verziju Prohaskine Intime). Gabi Novak u sedamdesete ulazi hitom Gazi dragi, srce moje (Hrvoje Hegedušić), a to desetljeće obilježila je osobnom i profesionalnom vezom s Arsenom Dedićem koja traje do danas. Njegove uglazbljene pjesme Željka Sabola (Pusti me da spavam, (1970), Drage Britvića (Kuća za ptice, 1973) i Zvonimira Goloba (Grlice u šumi, 1976) uvjerljivu su vokalnu emocionalnost Gabi Novak dijelom usmjerile šansoni. Na prijelazu u osamdesete, svojem klasičnom repertoaru dodaje naslove poput Pamtim samo sretne dane (1979), On me voli na svoj način (1980) i Plava ruža zaborava (1981). Postojanost četvrtog desetljeća rada potvrđuje pjesmama Otok, Nada (1986), Hrabri ljudi (1987) i Odlaze dječaci, a vraćaju se ljudi (1992). Kada se činilo da će pjevački opus Gabi Novak biti zaokružen antologijama Retrospektiva (1993) i Adrese moje mladosti (1997), ona 2002. objavljuje CD obrada Dedićevih skladbi i standarda s početka karijere u društvu dvostruko mlađih sudionika zagrebačke jazz scene predvođenih sinom Matijom. Tim zapaženim kreativnim uzletom nadomak, 50. rođendana umjetničkog života, Gabi Novak potvrdila je da su njezine vokalne kvalitete ostale otporne na generacijske i (po)modne mijene unutar hrvatske popularne glazbe u kojoj nijednoj drugoj pjevačici nije uspjelo premostiti šlagerski sentiment pedesetih godina prošlog stoljeća i suvremeni senzibilitet slušatelja u novom tisućljeću. Godine 2006. objavljuje iscrpnu dvostruku kompilaciju Zlatna kolekcija koja prati njezin rad od početnih uspjeha s kraja pedesetih, preko zagrebačkih festivala do nedavne obrade Arsenove Ni ti, ni ja.
Gabi Novak članica je HGU-a.
Tijekom pedeset godina pjevačke karijere primila je brojne nagrade i priznanja: Vjesnikovu nagradu za glazbu Josip Slavenski (1979), Nagradu Vlaho Paljetak, povodom 45. obljetnice javnog umjetničkog djelovanja Zlatnu plaketu Status (2003). Nositeljica je odličja Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1996). Nagrade Porin: najbolja jazz izvedba My Funny Valentine s albuma Handwriting (2002), album godine Pjesma je moj život (2003), najbolji album pop i zabavne glazbe Pjesma je moj život (2003), najbolja ženska vokalna izvedba Pjesma je moj život (2003) te najbolja vokalna suradnja Za mene je sreća (s albuma Pjesma je moj život) izvođač: Gabi Novak/Maja Vučić (2003). Prva je, među protagonisticama hrvatske zabavne i pop scene, dobitnica nagrade Porin za životno djelo (2006).