O Porinu Dobitnici nagrada za životno djelo

grupa Time

Siniša Škarica

Rečeno je, grupa Time jedan je od ovogodišnjih dobitnika Porina za životno djelo.

No, tko je zapravo Time, to davno ime što odzvanja plesnim i koncertnim dvoranama naše rock povijesti? Odgovor bi mogao biti: jedno od 60 lica Adolfa Dade Topića, aludirajući na - netko je pedantno pobrojio - 60 postava grupe u kojoj je konstantom bio samo jedan od dvoje roditelja, njen otac, taj karizmatični, hiroviti, moćni pjevač. Odgovor bi se mogao odnositi i na onoga drugog, koji je očigledno bio majkom grupe, Vladimira Mihaljeka Mihu, rodonačelnika rokerske menadžerske branše. Za neke Time će biti "Makedonija", a za druge "Da li znaš da te volim". Na koncu, Time je ipak, i nedvojbeno, prvi eponimni album grupe, objavljen točno prije 40 godina, koji postaje i sinonimom njihova uspjeha.

Evo, zašto.
Mladi 24-godišnji estradni entrepreneur Vladimir Mihaljek Miha i bogomdani glas rocka, tada 22-godišnji Adolf Dado Topić poručit će  krajem 1971. "vrijeme je za Time". Bila je to skoro savršena igra riječi koja je trebala najaviti konačno perfektan bend yu-rocka, novu, pravu "super grupu". Prvi takav pokušaj na ovim prostorima, započet tri godine ranije s Korni grupom, sastavom već glasovitog Kornelija Kovača, iz koje je Topić upravo izišao, stigao je u slijepu ulicu sjedeći na dvije stolice: onoj udobnoj, smještenoj u prostorima familjarnog i popističnog i drugoj suspektnoj, što se ljuljala na rubu nepoznatog, rizičnog, rokerskog. Ako se o sviračkoj upućenosti jednog i drugog tima glazbenika i moglo razglabati, tvrdoglava vjera mladoga pjevača i neprijepornog lidera nove družine, koji je zbog odanosti progresivi i istupio iz redova pragmatične Korni grupe, bila je izvan svake diskusije. Vrijeme je za Time po ideji Mihaljeka, koji je istodobno kretao putem jugoslavenskog Billa Grahama (glasovitog američkog rock impresarija i koncertnog promotora), zabrujala je u domaćim glazbeničkim krugovima gotovo jednako kako je tri godine kasnije u američkom medijskom prostoru odjeknula famozna rečenica Rolling Stoneova rock kritičara Jona Landaua "vidio sam budućnost rock 'n' rolla, a ime joj je Bruce Springsteen".

Mihaljek, dobro upoznat (ne)raspoloženjem nekolicine vrhunskih glazbenika sa stanjem u  bendovima u kojima su trenutno svirali, složio je postavu koja je morala imponirati svakome od njih, a pritisnut Topićevom nestrpljivošću i repertoarom koje se kuhao u njegovoj glavi još dok je bio samo pjevačem u Kovačevoj selekciji, uspio je uvjeriti Jugoton u potrebu jačanja kataloga rock albuma. (Dva jedina do tada, ako se isključi LP duhovnog rocka kaptolskih sjemeništaraca, VIS-a Žeteoci, bila su, dakako, "Naši dani" Mlinarčeve Grupe 220 iz već davne 1968. i također Mlinarčev, prvi solistički, "A ti se ne daj", svježe objavljen u prosincu 1971.) Tako je Time ušao u studio, u Jadran filmu, bez uobičajenog testa sa singlom koji je tada na početku svačijeg diskografskog života bio conditio sine qua non.  Sve je tako brzo obavljeno da je Jugoton zatečen snimljenim prepustio Topiću da omot napravi prema svojoj ideji po kojoj je na čistoj naslovnoj strani stajalo jedino ime grupe, a na poleđini kolaž crno-bijelih fotografija članova i popratni tekst urednika Pere Gotovca.

"To je grupa mladih ljudi koji izvode svoju glazbu muzikalno, temperamentno i disciplinirano, s mnogo stvaralačke strasti i ljubavi; grupa sastavljena po vlastitom htijenju i sklonostima; grupa pojedinaca različitih ćudi, no u zajedničkom radu cjelovita, a u glazbenom jeziku i izrazu točno određena i izrečena.", napisat će Gotovac o Jugotonovoj iznenadnoj rokerskoj akviziciji: Adolfu Dadi Topiću, pjevaču i lideru koji je stajao na pola puta od Paula Rodgersa do Wilsona Picketta, kao što je - pokazat će se i drugi najpostojaniji član grupe -  gitarist Vedran Božić bio razapet između Hendrixa i Claptona. Tihomir Pop Asanović sa svojim Hammondom slovio je za makedonskog Jimmyja Smitha, a Brane Lambert Živković kao Herbie Mann i mladi George Martin u istoj osobi. Ratko Divjak i Mario Mavrin valjda su u očima rock branše već izgledali poput Maxa Roacha i Charlieja Mingusa. Gotovčevo viđenje bilo je precizna ocjena glazbenika koji su nosili desetogodišnje rokersko iskustvo; onih malobrojnijih iz prvog "električarskog pogona" što su se odlučili posvetiti glazbi.

Topić (1949) je preko osječkih Đavoljih eliksira, Lavina, Dinamita i konačno Korni grupe stekao status nenadmašnog "pjevača duše"; Božić (1947) Zadranin, student matematike, prošao je još veći broj grupa: od lokalnih Kondora, preko Grešnika, Robota, Wheels of Fire, Natilusa, B.P. Conventiona i Miovaca do Mihaljekova idealnog gitarista za idealnu super grupu rocka; Pop Asanović (1948), poput wunderkinda sa šesnaest i srednjom muzičkom svirao je klavir u velikom Plesnom orkestru Radio Skoplja pa s pratećim sastavom Tome Zdravkovića, potom se zarana, krajem šezdesetih, zaputio u bijeli svijet iz kojeg se vratio 1971. sa  slovenskim gastarbajterima Generalsima, kada ga je i zapazio mladi menadžer u potrazi za kompetentnim orguljašem. Klavijaturist i flautist Jutarnjih zvijezda, Mladih (tehničara) i Grupe 220, Brane Lambert Živković (1945) s iskustvom aranžera u snimanju spomenutog kamena temeljca yu-rocka, LP-a "Naši dani", bio je logičnim izborom u ambicioznoj projekciji nastupnog albuma nove grupe. U takvu sliku se uklapala i ritam sekcija Topićevih kamarada iz "osječkih genijalaca" Dinamita, bubnjar Ratko Divjak (1947) i basist Alberto Krasnić(i)(1947). Berto će međutim odustati u posljednjem trenutku, a na mjesto nesuđenog člana-utemeljitelja podsjećat će nas njegove skladbe s prva dva albuma Timeovaca ("Kralj alkohol" i "Balada 2000"). Basist će postati Mario Mavrin (1949), školovani glazbenik, jedini koji nije pripadao "električarskoj iskustvenoj školi" i u Time je uskočio kao Divjakov partner iz B. P. Conventiona. Zapravo kompletna prva postava te Petrovićeve fuzijske jazz-rock grupe iz 1970. (Božić, Živković, Divjak i Mavrin) presvukla se krajem 1971. u Time.

Ovako posložen sastav u proljeće 1972. snima dakle svoj prvi album jednostavno nazvan "Time" (kum imena bio je bubnjar Ratko Divjak), "na kojemu je instrumentalističkom uvjerljivošću uspio stvoriti protutežu Topićevoj kompozitorskoj i vokalnoj supremaciji", napisat će Dražen Vrdoljak  desetak godina kasnije, nakon što mu je uskraćena mogućnost da po Mihaljekovoj zamisli tada, kao prvorođeni domaći rock kritičar, napiše svoju premijernu popratnu bilješku. Imalo je to veze i s Jugotonovim oprezom kojim je bila obavijena čitava "operacija Time" pa će i sam Dražen zaključiti da im se njegov potpis "pod insiderski formuliranu argumentaciju učinio nedovoljno autoritativnim". O tomu rječito govori i prva naklada albuma s tek pet, ali podužih tema (redom: "Istina mašina", "Pjesma No. 3" , "Hegedupa upa", "Kralj alkohol" i "Za koji život treba da se rodim"),  od svega 500 primjeraka!

No fama je rasla. Nakon prvog pojavljivanje Timeovaca, poslije svega nekoliko pokusa, u popularnoj kontakt emisiji Televizije Zagreb, još popularnijeg Saše Zalepugina, "Film, teatar i...", u studenom 1971., čekao se prvi dan proljeća, 21. ožujka 1972. za debi pred publikom u zagrebačkom Studentskom centru. Uvježbani, usred snimanja svog prvijenca, oduševili su dupkom punu dvoranu. Topić je najavio svoju misiju "glasa savjesti jugoslavenskog rocka", kako je to napisao u jednom svom osvrtu Vrdoljak.

"Iako se često smatralo da je Time tek usputna stanica za mnoštvo muzičara koji su joj u pojedinim trenucima pripadali, smatram da je svatko od njih dao svoj doprinos i podijelio sličnu sudbinu o čemu pjesme - nadam se - dovoljno govore". Ove Topićeve retke čitamo na unutarnjem omotu albuma "Život u čizmama s visokom petom", bogato opremljenoga, koji i s dizajnom traženog Dragana S. Stefanovića simbolizira patničku sudbinu rock zvijezde.

Snimit će ga 1976. godine Topić, Božić, Divjak te Ivan Piko Stančić, Karel Čarli Novak, Chris Nichols i Zdenka Kovačiček. Na žalost "emocionalno prenapregnut" (D. Vrdoljak), album je loše prošao kod kritike, a "impulsi uspjeha" održavaju Time na sceni do ulaska u 1978.  

Topić će dalje sam.

Kraj se nazirao gotovo na početku, jer već 1973. startna postava se osipa: prvi odlaze Pop Asanović i Mario Mavrin, pa Brane Živković. Božić će u vojsku, koja čeka i Topića. Priča kaže da su tijekom šest punih godina promijenili 60 različitih kombinacija! Recimo, jedna od njih snimila je u 1975. u Ljubljani "Time II" (producent: Drago Diklić (!), izdavači Alta i PGP RTB): Topić (svira i bas gitaru), Divjak, Asanović i Dragi Jelić (gitarist Yu-grupe, u glavnom je gradu Slovenije služio vojni rok), koji će ostati zapamćen po autobiografskoj "Živjeti slobodno" i maloj himni ljubavi "Da li znaš da te volim". (Jedna druga, što je zamalo postala himnom jedne zemlje, "Makedonijo", objavljena je kao singl ploča 1973.)

Nama je međutim, važna ona prva. Slaveći njihov antologijski prvijenac (i desetljećima po izlasku nalazi se u najužem krugu najcjenjenijih među kulturnim connoisseurima s područja bivše države), slavimo i prvu ekipu glazbenika koja je pokazala da je domaći rock 'n' roll spreman snimati i izvoditi glazbu  u svakom pogledu ravna svemu što se čuje na Zapadnoj strani. "Time" je stostruko nadmašio Jugotonov oprezni početak od 500 kopija, a njegovo dopunjeno CD izdanje i danas je na listi koja se redovito obnavlja.

U jednom trenutku dugom godinu dana oni su bili naših šest, ne - sedam veličanstvenih: Adolf Dado Topić, Vedran Petar Božić, Ratko Divjak Rale, Tihomir Pop Asanović, Brane Lambert Živković, Mario Mavrin i Vladimir Mihaljek Miha ostvarili su hrabru, punokrvnu rock ploču, ploču svog vremena koju slušamo i danas i zato je ovo priznanje nedjeljivo. To je jedan od onih rijetkih, dragocjenih trenutaka kada u zapisanom zvuku ne čujemo samo imena glazbenika već i njihove duše.

 

Povežimo se!

twitter facebook youtube

O IHG-u

Diskografsku nagradu Porin organizira Ured Porina, pri Institutu hrvatske glazbe. IHG je udruga osnovana 2004. godine s ciljem očuvanja, afirmacije i razvoja hrvatskog glazbenog stvaralaštva. Upoznajte rad IHG na www.ihg.hr