Mato Došen

"Osamdesetih godina muzičari nisu svoj život mogli ni zamisliti bez - Mate Došena".

Ovom hiperbolom počinje "Slučajni pigmalion", poglavlje posvećeno Mati Došenu u "Boljoj prošlosti", knjizi poznatog glazbenog kritičara i novinara Petra Lukovića, svojevrsnoj kultnoj kronici estrade bivše države objavljenoj 1989., taman na kraju desetljeća u kojem se Mato izdigao gotovo do idola u očima onih koji su to sanjali postati.
Doista, tih osamdesetih, teško je bilo susresti člana visokoga estradnoga društva, ili one koji su tomu dešperatno težili, koji na ovaj ili onaj način - kao klavijaturista, back vokala, aranžera, producenta - nisu potražili njegovu pomoć: od Džoa Maračića Makija i Stranaca do Duška Lokina, Darka Domijana i Tomislava Ivčića; od Stidljive ljubičice, Animatora do Buldožera, Prljavog kazališta; od Marine Perazić, Massima, Doris do Srebrnih krila, Novih fosila i Magazina, Nede i Miše, Gabi, Arsena i Tereze, Bebi Dol, Danijela i "Đuli"...
Da, Danijel, euorovizijska "Đuli", i u konačnici LP "Bio sam naivan", najtiražnija ploča u povijesti domaće diskografije sa 717. 166 (!) prodanih primjeraka, samo su 1983. pojačali fascinantan prosjek koji je Došen kao producent ostvarivao tih 80-ih, prosjek od petnaestak izdanja i oko 2 000 000 ploča godišnje!

Rođen u Zagrebu, 25. lipnja 1953., zarana, već u četvrtoj godini susreće se s glasovirom i nastavlja s prvim tinejdžerskim bendovima 60-ih, usporednim studijem glazbe i sociologije (što je i diplomirao) do Hoba i Izazova, sastava koje je utemeljio tijekom 70-ih i s kojima je ostvario svoje premijerne autorske ploče. Nemirna duha, izraziti individualist, po povratku iz vojske, na samom pragu osamdesetih, Mato prelaskom svog Rubikona ulazi u sudbinske prostore tonskih studija. Postat će to njegov životni ambijent iz kojeg će izlaziti tek toliko da na kraju svake godine ponese lovorov vijenac pobjednika koji je iskovao svoje ploče isključivo s atribucijama plemenitih kovina! I tako, do konca 80-ih, utisnuvši nedvojbeno svoj trademark na cjelokupnu pop produkciju jedne nevjerojatne diskografske dekade.
Ambijent s kojim je srastao do te mjere da je i sam postao sinonimom studijskog inventara, uzimao je danak u privatnom životu. (Dok je tumačio: "mene je to opsjelo, uživam u tomu", njegovi prijatelji i poslovni partneri Đorđe, Heg, Truli, Zrinko, Tonči, Jugoton i na koncu obitelj, čekali su na svoj red.)
Zaključio je: treba stati! Simbolično, "Devedesetom" i Prljavim kazalištem, a posljednji pozdrav iz španjolske Marbelle, koju je do tada već godinama sanjao, poslao je s porukom uz Ivčićevu "Stop the War in Croatia".
Nestao je taj pionir novih studijskih tehnologija, novog sounda, čija je sintetika bila topla, aranžman barokni. Nestao je iz našega vidokruga i godinama kasnije mogli smo ga čuti jedino u nostalgičnim osvrtima na desetljeće koje tako često slavimo kao zlatno doba vinila. Činilo se da je Mac, kao personifikacija romantičnoga trojstva: fanatika popa, enfant terribla i bon vivana, odlaskom u opjevane andaluzijske noći konačno našao svoj mir.
Predobro je zvučalo da bi trajalo! Istodobno, izgleda da je predugo trajalo i za one koji ga pamte iz njegovih dana ponosa i slave, a kako ne bi za nove naraštaje što ih prečesto muče sindromi ignorancije i neznanja!
Tako se nakon gotovo dva desetljeća vratio tiho i neprimjetno. Bez medijske pompe, živio je među nama i radio ono što je oduvijek najbolje znao. I onda, odlučio je pomoći jednom od svojih najzahvalnijih suradnika, legendarnom Miši Kovaču da osvježi neka od općih mjesta naše diskobiografije.
Sudbina se poigrala, trebala je to biti zadnja Mišina ploča, a postala je posljednja njegova.

SINIŠA ŠKARICA