Nikica Kalogjera

Niko-Nikica Kalogjera rođen je 19. svibnja 1930. u Beogradu. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao je kompoziciju u klasi Frana Lhotke i dirigiranje u klasi Friedricha Zauna. Doktorirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1952. radi kao pijanist u zabavnim ansamblima tadašnje Radiotelevizije Zagreb (danas Hrvatske radiotelevizije), a od 1954. i kao dirigent, aranžer te urednik producent. Uz to, ravna Plesnim orkestrom RTV Zagreb (1954-1957). U Glazbenoj proizvodnji RTZ-a sudjeluje kao dirigent i aranžer (1957) te šef dirigent Plesnog i Revijalnog orkestra Glazbene proizvodnje HRT-a (1992). Kao skladatelj, dirigent, aranžer, pijanist i urednik producent djeluje uglavnom na području zabavne glazbe. Osobite uspjehe bilježi u prvome desetljeću Splitskoga festivala zabavne glazbe. Pjesmama Maškare, Nima Splita do Splita, Veslaj, Moje suze i Nono, dobri moj nono skladateljski i aranžerski utječe na kasniju festivalsku produkciju. Za slavonske je festivale napisao Šokica, Čingli-lingi čarda, Tvrđa i Što si nano udala me rano, a na Krapini su velike uspješnice bile Mi smo dečki, Zdravica, Jesi videl, Kaj nam pak moreju, Popevke zvoniju i mnoge druge. U temelje klapskog repertoara uzidane su njegove Vratija se Šime, Ćakule, Marenda i Ludo more, a zapamćene su i skladbe posvećene gradovima: uz Nima Splita do Splita, tu su Serbus Zagreb i Ljubljanski zvon. Prvu je ploču snimio za Jugoton (1952) s Ivom Robićem, s kojim će surađivati još gotovo pola stoljeća. Svojim splitskim skladbama, ali i kasnijim opusom, utemeljio je Adria Sound. Taj je brand zaštitni znak njegovih pjesama u Njemačkoj, Francuskoj, Beneluxu i Španjolskoj. Mnogobrojne skladbe prepjevane su mu na strane jezike (njemački, francuski, japanski, ruski, češki, španjolski, portugalski, švedski, grčki, turski). Više od 500 pjesama objavile su inozemne diskografske kuće u interpretacijama stranih pjevača - Mireille Mathieu, Claudio Villa, Loretta Goggi, Tony Christie, Ricardo del Turco, Sofia Rotaru, Edith Pieha, Severine (Francuska), Teruko Fujii (Japan), Jorge Bem (Brasil), ansambl kazališta Semafor (Prag) - ali i domaćih - predvode ih Ljupka Dimitrovska, Tereza Kesovija, Ivica Šerfezi, Miro Ungar i Dubrovački trubaduri. Napisao je glazbu za mnoge radio i TV-igre, filmove (Lito vilovito, Čovik od svita, Kapetan Mikula mali, Put u raj) i kazalište (Balade Petrice Kerempuha). Utemeljio je Plesni ansambl Nikice Kalogjere (1952) i Vokalni sekstet Nikice Kalogjere. U zagrebačkom kazalištu Varijeté (današnji Kerempuh) vodio je seriju priredbi pod nazivom Prvi pljesak (1958) koje su iznjedrile plejadu mladih interpreta zabavne glazbe, poput Marka Novosela, Zdenke Vučković, Ivice Šerfezija, Tonija Kljakovića, Zvonka Špišića, Karla Metikoša, kvartet 4M i mnoge druge. Bio je direktor i mnogih zabavno-glazbenih festivala. Jedan je od utemeljitelja Simfonijskog puhačkog orkestra Hrvatske vojske, a organizirao je i prva snimanja crkvene te domoljubne glazbe na HRT-u (1990). Desetak je godina bio dirigent, aranžer i producent tradicionalnog koncerta Božić u Ciboni. Ponukan akcijama Njujorške, Berlinske i Londonske filharmonije, Kalogjera je postavio projekt Symphony Light - programe na kojima, izvedbama lakših i pristupačnijih partitura, simfonijski orkestri, filharmonije i veliki operni orkestri privlače mnogobrojniju publiku i mlađe posjetitelje. Njegovu golemu energiju uspjela je, na žalost, zaustaviti samo prerana smrt. Nikica Kalogjera preminuo je u Zagrebu 27. siječnja 2006.

Nikica Kalogjera bio je član HDS-a, HGU-a i HUZIP-a.

Dobitnik je mnogih priznanja na domaćim festivalima i trideset nagrada na međunarodnim festivalima: u Cannesu, Rio de Janeiru, Tokiju, Dresdenu, Viňi del Maru (Chile), Ateni, Malagi i Bratislavi, s osam Grand prixa. Od prvih nagrada na međunarodnim festivalima izdvaja se pobjeda na Olympiade de la chanson (Atena, 1970) s pjesmom Adio u izvedbi Ljupke Dimitrovske te u Vina del Maru (1971) s pjesmom Svatko mora imat nekog u interpretaciji Mire Ungara. Kalogjerina pjesma Čibu-čiba prodana je 1970. godine u 23 europske zemlje: 23 pjevačice objavile su prepjeve na različitim jezicima, pa je zato skladatelj na Svjetskome sajmu diskografije u Cannesu primio nagradu Champion de Midem ´70. S pjesmom Obećanje i Ljupkom Dimitrovskom osvaja drugu nagradu na festivalu Tokyo ‘71. Primio je nagradu za životno djelo HDS-a (1995), nagradu za životno djelo na Splitskom festivalu zabavne glazbe (1996) kao i Porina za životno djelo (2001).