Stanko Selak

Riječ legenda postala je profanom od prevelika prometa. Svatko u zrelijim godinama dovoljno često viđen u javnom životu ili određenim društvenim krugovima - legenda je! To naročito važi za ljude iz glazbeničke branše. Zato se gotovo ustručavam tako nazvati našeg ovogodišnjeg dobitnika životnog Porina, istinsku živu legendu - Stanka Selaka. Ali, eto, vidim ga upravo kao takvog, u pravom smislu te riječi. Sa mnom će se sigurno složiti svi oni koji ga bolje poznaju: Mazur, Majnarić, Ciglenečki, Frangeš ili Koraljka Kos, recimo. Iako,  istina, bio sam čak jednom davno 1979. s Vojnom Kundićem i urednik izdanja koje se vodi kao jedno od rijetkih diskografskih kod nas pod egidom Orkestar Stanka Selaka (Igor Savin i Orkestar Stanka Selaka: "Yu disco express"). Možda baš zato, o njemu sam više slušao i čitao upravo onako kako se sluša i čita o istinskim legendama! Ovaj kozer i šarmer, kakvim ga drže njegovi prijatelji, od milja Đuka, u svojoj je trećoj dobi još uvijek u formi. Nije ni čudo. Ubava uvala na Visu u kojoj se među borovima gnijezdi perfektno dizajnirana mediteranska kuća s vezom za "velolušku Grebenovu brodicu" i svijet glazbe kojim se hrani čitav život, održavaju ga takvim.

Rođen u Sarajevu 29. svibnja 1928., kratko se napajao zvucima te multikulturalne sredine, ali možda dovoljno da mu nijedna glazba ne bude strana i da mu nijedan svijet ne bude prevelik.  Obitelj Selak će se 1935. preseliti u Zagreb, grad što će postati njegovom centripetalnom točkom koja će njegov nemiran, otvoreni duh održavati kontroliranim. Kroz rat privatno će učiti klavir, a poslije rata jazz je trebao značiti slobodu, a sloboda je trebala značiti jazz.

"Iza Drugog svjetskog rata u Zagrebu je bilo mnogo plesnjaka i drugih mjesta gdje su tadašnji glazbenici sve češće svirali jazz... Takvo mjesto je bilo primjerice Klub filmskih radnika na Britanskom trgu, a i Hrvatski glazbeni zavod gdje je svirao Big band Miljenka Prohaske..." zabilježit će Selakova sjećanja Stjepan Fučkar u svom životnom divot-izdanju "Hrvatski jazzisti". Tada 1946. počinje svirati trubu, najistaknutiji znamen jazza, za široku publiku gotovo njegov sinonim. S odlikom završava srednju muzičku već 1954., istodobno odustajući, na očevo razočaranje, od studija strojarstva. U sezoni 1955./56. prvi je trubač Komornog orkestra Radio Zagreba, potom solist Simfonijskog orkestra JRT-a, a 1958. postaje i solo truba Zagrebačke filharmonije!

"Budući da na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji još nije bilo odjela za puhače, Selak je, želeći se dalje usavršavati, otišao u Beč. Godine 1961. diplomirao je na bečkoj Akademiji za glazbu i kazališnu umjetnost u razredu profesora Franza Denglera, osobnog solo trubača njemačkog skladatelja i dirigenta Richarda Straussa", napisat će Stjepan Fučkar. Jedinstvene "Koncert za trubu i orkestar" i "Sonata za trubu i klavir" austrijskog skladatelja Karla Pilssa posvećeni su upravo Franzu Dengleru, tom "principalnom trubaču bečke Filharmonije" i Selakovu učitelju.

Stanko zaista nije gubio vrijeme, odmah je preuzeo vođenje Plesnog orkestra Radio Zagreba, vodio ga pod svojim imenom na ljetne angažmane u Beč i Hamburg, gdje su ljeta 1961. svirajući u elitnom dancingu Lido kao najreprezentativnijem dijelu velikog kluba Kaiserkeller, imali bliske kontakte s anonimnim Beatlesima što su tutnjali u podrumu ispod njih! Tijekom godine radio je kao nastavnik na srednjoj muzičkoj, a od 1962. kao honorarni profesor na ljubljanskoj Glazbenoj akademiji, sve do 1966.  Dvije godine provest će u Münchenu kao slobodni umjetnik. 

"Moj boravak u Münchenu završio je još jednom prekretnicom u životu, dobio sam ponudu da budem docent na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji". Predavat će trubu te komornu glazbu za limene instrumente. Godine 1972. osnovat će ansambl limenih puhača i kolegij Metodika limenih puhača. Na Muzičkoj je akademiji 1980. utemeljio i Big band i priredio elaborat za osnutak Katedre za jazz pri Muzičkoj akademiji. "No, sve je nažalost ostalo u ladicama. Šteta, jer smo tada bili vrlo blizu zagrebačke jazz akademije", povjerit će se Braci Fučkaru.

Godine 1985. te sljedeće 1986. kao gost na Glazbenoj akademiji u Kölnu predavao je Uvod u metodiku limenih puhača, a od 1987. do 1994. gost je profesor.  Istodobno, od 1985. tri je godine na sarajevskoj Muzičkoj akademiji honorarni profesor za trubu. Voditelj je na zagrebačkoj televiziji u Obrazovnom programu i uređuje niz emisija o glazbi. Godine 1993., 1. siječnja,  umirovljen je u svojoj matičnoj ustanovi kao redoviti profesor, nakon punih trideset godina pedagoškog rada i brojnih naraštaja što ih je odgojio. "Virtuoznim vladanjem svih dostignuća na trublji Selak je znatno pridonio popularizaciji tog instrumenta i kod slušatelja koji nisu poklonici suvremenog koncertnog repertoara", pisat će u "Muzičkoj enciklopediji Jugoslavije" i njenoj sažetijoj inačici, "Leksikonu jugoslavenske muzike", Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, izdanju iz 1984. godine. 

Širokog raspona interesa, od zabavne glazbe, za koju će reći da je zapravo bila na početku, preko fascinacije jazzom i otkrića trube što će se potom kroz klasičnu naobrazbu pretvoriti u konačni medij njegova izražavanja, instrument njegove životne erudicije, postat će, ono što bi Amerikanci nazvali, musician's musician - muzičar muzičara. On nije toliko poznat među širokom publikom kao što je to bio njegov učenik, danas nažalost pokojni, Marijan Domić, ili recimo, bez sumnje inferiorniji, svojedobno svjetski popularan  Herb Alpert, ali nije bilo toga, od Ive Robića ili Miše Kovača do Lovre Matačića, Zubina Mehte ili Johna Cagea, tko nije želio da mu Stanko svira sa svojom "zlatnom trubljom". Mladić s trubom, od kultnog filma s Kirkom Douglasom koji je probudio mladalačke sokove prvih poslijeratnih generacija za ljepotom i slavom, presvući će se, pomalo nalik na elegantnu holivudsku zvijezdu Errola Flynna, u džentlemena s trubom.

Selak je otjelovljenje trubača lirskog stila, pjevajućeg zvuka, legata nepodnošljive lakoće. Poslušajte samo njegovu nažalost rijetku autorsku skladbu "Snježne pahuljice" i bit ćete oboreni tehnikom i ljepotom tona jednakima u svim registrima. Da, to je jedan od njegovih rijetkih skladateljskih izleta. On se toliko zaljubio u svoj instrument da je cijeli život posveti njemu, bez ostatka. Zato su ga i obožavali kompozitori, dirigenti, vođe orkestara, kad god im je prepuštao te uloge. A činio je to često i nesebično. Nije da nije mogao biti "svoga djela gospodar". Pokazao je to već prvom snimkom uopće, onom za Jugoton iz 1958. Snimio je "Melankoličnu rapsodiju" iliti  "Melancholy Rhapsody" iz spomenutog "Mladića s trubom" ("Young Man With A Horn", 1950.) skladbu muzičkog direktora filma Raya Heindorfa, koju je za tadašnji Sekstet Stanka Selaka kao aranžer potpisao Krešo Oblak. Postao je i internacionalna zvijezda s LP pločom "Stanko Selak The New Sound Of The Golden Trumpet" iz 1969. otisnutom kod američkog izdavača Murbo Records, danas na tržištu vinila vrlo traženom, kao i dvije godine stariji single "The End Of A Wonderful Day" (na strani B "Fiesta Mexicana") za njemačku Electrolu. Naći ćemo ga i u seriji kompilacija tzv. easy listening i lounge glazbe za EMI - Columbiju u društvu Nata Kinga Colea, Billyja Ramseya, Raya Anthonyja i eminentnih orkestara Huga Strassera i Maxa Gregera. U društvu posljednje dvojice minhenskih legendi (evo opet!), Selak je 60-ih brusio vrhunski instrumentalni pop zvuk koji mu je u njemačkim glazbeničkim krugovima osigurao mjesto poput onoga što ga je Robić tada osvojio među širokim slojevima.

U 70-ima diskografija će mu biti selektivna, gostovat će kao solist na trubi Ivi Robiću, Miši Kovaču, dirigirati festivalskim orkestrima Krunoslavu Slabincu, Đorđiju Peruzoviću i ponovno Robiću u zajedničkoj im posveti pjesmama Nenada Grčevića. Na kraju desetljeća pristao je na spomenutu suradnju s Igorom Savinom u nekoj vrsti fuzije funka i disca, obradom folklornih motiva i Savinovih folklorom nadahnutih autorskih tema, na albumu eksplozivna naziva "Yu disco express"!

U ambicioznijim formama zateći ćemo ga iste godine na "Zagrebačkim impresijama" Tomice Simovića, spoju klasike i jazza ocijenjenom avangardnim; zatim par godina ranije 1973. s Kuljerićevom "Figurazioni con tromba" (uz Simfonijski orkestar RTV Zagreb i dirigenta Mladena Bašića, u okviru "Antologije hrvatske glazbe" Milivoja Korblera, audio-hrestomatije sabrane u box sa 12 LP-a!) ponovljenom na autorovom samostalnom albumu 1976. i, konačno, na albumu pijanista Dalibora Bukvića iz 2009. gdje se javlja kao producent svojih protežea, Kvinteta limenih puhača.

Stanko Selak uživa u glazbi, jedinstven u srastanju s instrumentom svira easy listening, jazz, klasiku ili avangardu. Gotovo mu je svejedno da li pred njim stoji Lorin Maazel ili Lidija Percan; da li dirigira eurovizijskim orkestrom kako je to činio u Zagrebu 1990. ili orkestrom MIK-a  čijim je umjetničkim direktorom bio tri godine, od 1972. do 1974; da li svira sa septetom Jadran, prvim malim jazz sastavom koji se davne 1954. uputio preko granice na Zapad ili 1971. svira na Dubrovačkim ljetnim igrama Vivaldija "Stabat mater" s Antonom Nanutom; da li nastupa s ansamblom Acetzantez na zagrebačkom Muzičkom biennaleu svirajući Detonijev "Taboo", ili izvodi "Etudu br. 3" Fredericha Chopina uz Revijski orkestar RTV Zagreb, pod ravnanjem Miljenka Prohaske; svira li solo na koncertu Ruže Pospiš Baldani i Zagrebačkih solista ili...

Dug je spisak domaćih i stranih skladatelja koje je izvodio: Stjepana Šuleka "Sonatu za trubu i klavir" s Vladimirom Krpanom, Zlatka Dvoržaka sa Zabavnim orkestrom, Vladimira Kosa sa svojim ansamblom, a Milivoja Korblera s Plesnim RTV Zagreb, Franu Paraća i njegov "Solo za trubu i elektroniku", "Promenadni koncert" Bruna Bjelinskog sa Zagrebačkim brass ansamblom... "Contemporane" Johna Cagea, "Holidays for Trumpets" Davida Rosa i "Ave Mariju" Bacha i Gounoda (u aranžmanu Radana Bosnara s Revijskim RTV Zagreb i Zlatkom Černjulom), ili "Koncert za trubu i gudače" Henrryja Purcella, "Piano Concerto No. 1" Dmitrija Shostakovicha sa Stjepanom Radićem i Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Milana Horvata (objavljen 1966. na Philipsovoj LP ploči). Svirao je hrpu svjetskih jazz standarda vodeći, između ostalih, zagrebački Big bend na drugom jugoslavenskom festivalu jazza na Bledu 1961... Ali, možda se ništa ne može usporediti s onim uzbuđenjem i počasti koje je doživio, gotovo još na početku, 1960. u zagrebačkom Studentskom centru kada je nenadano mijenjao slavnog Clarka Terryja u orkestru još slavnijeg Quincyja Jonesa. Svirajući prvu trubu praktički prima vista toliko je oduševio glasovita bandleadera da ga je ovaj pozvao na nastavak turneje. Nije prihvatio, spriječen obiteljskim razlozima. Ostala je fotka s posvetom tog velikog imena svjetske glazbene scene "...moje najiskrenije poštovanje i komplimenti, srdačno Quincey Jones" i možda jedini trenutak žala za propuštenim. "Bila je to kruna mog bigbendovskog sviranja", reći će danas.

Naše najiskrenije poštovanje i komplimenti istinskoj legendi, pravom profesoru jednog instrumenta, prvom "muzičaru muzičara" koji je kod nas zaslužio Porina za životno djelo! 

Siniša  Škarica