Vojno Kundić

Vojna Kundića gotovo bismo mogli nazvati Stipicom Kalogjerom diskografske, uredničke profesije.

Rođen 10. travnja 1946. u Zagrebu, završivši usporedo gimnaziju i  glasovir (u muzičkoj školi Pavao Markovac), nastavlja studirati na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi profesora Darka Lukića. Ali, ni glasoviti Griegov a-molski i Beethovenov c-durski koncerti za klavir i orkestar (izvodi ih tijekom studija), ni solistički diplomski sa zahtijevnim dvosatnim programom Bacha, Chopina, Beethovena, Papandopula i  Debussyja (1970), ni postdiplomski s izazovnom Lisztovom h-mol sonatom i atraktivnom klavirskom suitom Modesta Petroviča Musorgskoga Slike s izložbe (1972) nisu zadržali novopećenog "magistra klavira" pod reflektorima slave, na pragu obećavajuće karijere. Odabrao je Kundić pozadinsko brušenje umjetnosti najprije ulogom pedagoga i nedugo potom, od jeseni 1973., urednika zabavne redakcije u tada najmoćnijoj diskografskoj kući u ovom dijelu Europe - Jugotonu.

Od samog početka zabavnjaci i rokeri pitali su se s dozom respekta i čuđenja otkud jednom visoko školovanom glazbeniku želja (a zločesti bi rekli i želudac), da se s akademskih visina spusti u estradni vašar! Naravno, odgovor bi se mogao naći u onoj: postoji samo dobra i loša glazba. I mada je to notorna činjenica, Vojnovi su argumenti bili puno uvjerljiviji: naprosto je volio pop glazbu i definitivno nije podnosio zasljepljujuća svjetala pozornice!

Diskografski otkriti nove talente poput Zrinka Tutića, Mate Došena ili Dina Dvornika, služiti Bijelom dugmetu, Novim fosilima, Srebrenima krilima ili Magazinu, Oliveru i Miši, Gabi, Arsenu i Terezi, surađivati s Kalogjerama, Mihaljincem, Kabiljom, Runjićem, Novkovićem, Dujmićem ili Huljićem; živjeti s glazbom a ne izlagati se i popuštati svojevrsnom teroru uspjeha postalo je njegov modus vivendi!

Potpis Vojna Kundića na tisućama izdanja, kojega su sa strahopoštovanjem otkrivali svi oni što su sanjali trenutak slave urezan u komadu sjajnog vinila, bio je njegov privilegij, ali ujedno i izdajnički faktor koji mu nije dopustio da kroz svoje trideset i tri diskografske godine u potpunosti tiho prošeće onkraj zvijezda. Prošutio je on i pohvale i pokude, velike, milijunske uspjehe i mizerne naklade, otkrića i promašaje. Sve ga je to pratilo, kako se ono danas često kaže, po defaultu, kako već profesija i život nalažu, ali duga, poštena karijera urednika u zlatnom dobu diskografije na koncu zaslužuje da je bar na tren otkriju svjetla reflektora od kojih je tako uporno bježao.

       Siniša Škarica