Josip Klima

Nakon što je minulo više od desetljeća otkako je zaključeno 20. stoljeće dopustiva je – čak potrebna – inventura ljudi i događaja, analiza koja bi, između ostalog, pridala punu pozornost onima koji su to stoljeće obilježili na poseban način. Kao jedna od središnjih umjetničkih ličnosti u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća, violinist Josip Klima jamačno je jedan između njih.

Rođen 1927. u Varaždinu, školovan u Varaždinu, Zagrebu i Parizu, ogromnom je stvaralačkom energijom tijekom više desetljeća utjecao na hrvatski glazbeni krajolik obogativši ga impozantnim nizom umjetničkih dostignuća.
Na koncertnom podiju zatičemo ga još kao dječaka kada je uz klavirsku pratnju još jednog hrvatskog velikana reproduktivne glazbene umjetnosti, pijanista Juricu Muraja, nastupao u velikoj dvorani Gradskog kazališta u svom rodnom gradu, u kojemu je dijelio školske klupe ne samo s Murajem nego i sa glasovitim slikarom Miljenkom Stančićem.

Nakon završenog studija iskušao se kao koncertni majstor u svim zagrebačkim simfonijskim orkestrima, a bio je i član Zagrebačkih solista od njihova utemeljenja 1954. do 1957. U tom će razdoblju ponekad s Ansamblom te sa Zagrebačkom filharmonijom nastupiti kao solist predstavljajući onodobni status hrvatske reproduktivne glazbene umjetnosti najvišega ranga. Stvaralačka živost, međutim, upućivala ga je na traženje novih i raznolikih načina izražavanja vlastitih umjetničkih htijenja, pa će Klima još za studentskih dana stati na čelo Akademskog gudačkog kvarteta, a nekoliko godina kasnije, 1954., taj će sastav ponijeti naziv Zagrebačkog kvarteta i obnoviti tako aktivnost ovoga najstarijeg i najuglednijeg hrvatskog komornog sastava. Gotovo dva desetljeća Josip Klima će voditi Zagrebački kvartet postižući uspjehe gdje se god našao, repertoarno obogaćujući hrvatski koncertni život, navlastito zagrebački, aktivno sudjelujući u stvaranju novih hrvatskih skladbi za solo violinu i za gudački kvartet.
Impozantan je, naime, niz hrvatskih ostvarenja, što za gudački kvartet, što za violinu solo ili uz pratnju kakva glazbala, najčešće glasovira, koja je Josip Klima predstavio hrvatskoj i inozemnoj javnosti. Bio je među prvima koji je kasnih pedesetih tada nove glazbene izazove prihvatio sa znatiželjom istinskog umjetnika, nalazeći poticaje što su tada otvarali nove glazbene svjetove koje je Klima istraživao s istinskom stvaralačkom radošću.

Istodobno, nalazio je zanimanja i vremena i za druge oblike glazbeničkih zadataka. Nekoliko je godina – od 1959. do 1961. proveo u Kairu kao profesor na Nacionalnom konzervatoriju, od 1976. do 1978. bio je producent u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, te od 1978. do umirovljenja profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Umirovljenje nije donijelo i smirenje; gotovo mladenačkom energijom Klima je nastavio koncertnu aktivnost. 1980. utemeljuje novi kvartet, koji u početku djeluje pod imenom Gudački kvartet Stratik, a nedugo zatim uzima ime svog utemeljitelja i pod imenom Kvartet Klima ubrzo postiže brojne uspjehe uzdižući se još jednom do vrhunaca glazbenog izvodilaštva ondašnje države. 1999. Klima će osnovati još jedan sastav, ovoga puta posvećen izvođenju laganijih glazbenih oblika, koji pod imenom Salonski ansambl Animato i danas djeluje.
Više je nagrada popratilo djelovanje Josipa Klime, između njih je i Nagrada za životno djelo Vladimir Nazor 2000. godine.
Iako mnogi pamte Klimu kao predanog, iskusnog i nadasve muzikalnog komornog glazbenika čijem poticajnom vodstvu zahvaljuju visoku umjetničku razinu mnogi hrvatski komorni sastavi, neizostavno je potrebno prizvati u pamćenje Klimine solističke interpretacije u kojima je blistao zvuk izvanredne ljepote, oplemenjen osjećajem za artikulaciju oblika, za proporcije i suradnju s glazbalom u pratnji ili orkestrom.
Sva je ta raskošna umjetnička aktivnost zabilježena na velikom broju radijskih snimaka i na opsežnoj diskografiji unutar koje se većina naslova odnosi na rad s kvartetom. Nažalost, premalo je solističkih zapisa ovog izvanrednog umjetnika. Preostaje nada da će budućnost taj manjak nadoknaditi.

Erika Krpan