Drago Diklić

Za Dragu Diklića, u glazbeničkim krugovima Fiku, moglo bi se reći da se doslovce izdigao "iz Trnja do zvijezda".

Rođen u Sinju 28. studenog 1937. godine, odrastao je u ovoj "borbenoj" zagrebačkoj četvrti gdje je od najranije dobi savladavao, čini se lakoćom, prve lekcije iz glazbe. Ne bez razloga, bio je muzički očito navudreno dijete. Dragina majka Meri pjevala je na Hrvatskom krugovalu zajedno s glasovitim prijeratnim pjevačem šlagera, nesretnim Andrijom Koncem - nestao je u prvim poslijeratnim "čistkama" - a njena prabaka Hedviga bila je zaručnica i muza Vatroslavu Lisinskome i sama skladateljica. Već s pet godina upisali su ga u muzičku školu Elly Bašić, poznate glazbene pedagoginje i autorice "muzičke funkcionalne pedagogije" u kojoj se "metodički razvoj nastave temelji na bogatstvu prirodne dispozicije ranog djetinjstva i na kreativnoj mašti kao djetetovoj prirodnoj datosti". Premda zaslužna profesorica insistira kako "ne neko dijete, već svako dijete ima pravo na muzičku kulturu" Fiko je evidentno bio ono "neko dijete" jer je ubrzo nastavio s violinom kod velikoga Šuleka. Njega je pak vjerojatno razočarao kada je onako mangupski, trnjanski, violinu zamijenio svim mogućim saksofonima, a koncertnim dvoranama pretpostavio plesnjake na kojima se sve više počeo javljati i glasom.

U skladu s njegovim talentom i ambicijama iz Jugotona je brzo došla ponuda za snimanje ploče. Kako je to bilo uobičajeno birale su se pjesme koje su već uživale popularnost kod publike. Dva singla od šelaka na 78 okretaja iz te 1957. uz Kaubojski sastav Nikice Kalogjere donijeli su nam na engleskom C&W standarde od kojih je tema "Brave Man" iz  "Crvenih podvezica" ("Red Garters"), filmskog mjuzikla koji se upravo prikazivao kod nas s Rosemary Clooney u glavnoj ulozi, ipak postala popularnija u prepjevanoj verziji kao "Negdje u dalekom svijetu" s već nezaobilaznom Anicom Zubović. Ni sljedeća dva singla u paketu iz 1958. sada okrenuta njemu bližoj džezističkoj orkestraciji  klasika Tin Pan Alleya ("Lullaby of Brodway ", "Hold My Hand", "Just One of Those Things", "I Get A Kick Out Of You") nisu u ta doba škrtih diskografskih naklada mogli zadovoljiti glad za uspjehom ambicioznog mladca. Odlazak preko granice činio se boljom opcijom: prvi puta već 1958., drugi put 1964.; sve do pred kraj šezdesetih Fiko je zapravo gostovao u vlastitoj zemlji pretvarajući se u jednoga od mnogih glazbenih gastarbajtera.

Prva gostovanja bila su na Zagrebačkim festivalima 1962. (pjevao je "Dođi, olujo" uhodana tandema Milutin Vandekar - Alka Ruben) i 1963. s vlastitom "Još samo večeras". Nagrađena posebnom, reklo bi se utješnom, nagradom Večenjeg lista, "Još samo večeras" je postala više od snene priče o rastanku - gotovo kao bolan oproštaj s glazbom koja se voli a neumitno uzmiče pred novim, agresivnim tonovima. Ona se od srceparajuće ljubavne pjesme pretvara u pregnantnu odu sofisticiranom, ali činilo se passe zvuku američke provenijencije; gotovo prkosnu počast glazbenom metjeu na odlasku: jednom Colu Porteru, Georgeu Gershwinu i Irvingu Berlinu, Sinatri i Robiću, Milutinu Vandekaru, Neni Grčeviću i braći Körbler; glazbi koju ćemo nazivati "američkim evergreenom", "stilom za koji će se specijalizirati i kao pjevač i kao kompozitor", napisat će netko od tadašnjih glazbenih recenzenata.

Fiko će tako, ohrabren početnim autorskim uspjesima (iza sebe je već imao i radijski hit debitirajući s "Ja ljubim"), ustrajati do skoro povlaštene uloge retromana u čemu će mu stihovima povremeno pomagati Krajač i Britvić, a u zvuku asistirati aranžerske klase Miljenka Prohaske, Kreše Oblaka ili dvojice Kalogjera.

Nizat će se Zagrebi i Opatije -  festivali na kojima je Drago Diklić sljedećih desetak godina ostavljao svoje ponajbolje note: "Oprosti, volim te", "Niko na svijetu", "Zašto ovaj dan ne traje", "Sad si tu", "Igra života" "Opet si plakala", bit će poput "Još samo večeras" bez prvih nagrada, ali bez sumnje predbilježene za svaku pjesmaricu s ambicijom da se nazove antologijom domaće pop glazbe. Istodobno vraćat će dug prvim domaćim perima evergreena Borisu Sorokinu ("Ja ljubim te", "Zimska bajka"), Milutinu Vandekaru ("Dođi olujo"), Neni Grčeviću ("Ja znam",  "Jesenska ruža", "Kapljice kiše"), Milivoju i Ivi Korbleru ("Naši dani", "Septembar"), Ljubi Kuntariću i Blanki Chudobi ("Ako nećeš da te ljubim", "Zamagljen prozor") i Hedi Piliš ("Jesen na mojoj obali") te starijim kolegama pjevačima Stjepanu Đimiju Staniću ("Prolazi sve") (čiji je "Mladi poštar" bio jedan od prvih hitova koji ga je okrenuo zabavnoj glazbi) i posebice doajenu hrvatskog šlagera Ivi Robiću utjecaj kojega čujemo u Diklićevoj prvoj sačuvanoj snimci iz 1956., Grčevićevoj "Ja znam".

Slično Đimiju Staniću, Ivi Robiću i vršnjaku Marku Novoselu, izbivanje s domaćeg terena, onda kada ga je publika najviše trebala, tijekom šezdesetih, ostavilo je traga na njegovoj diskografiji. Trpila je ona od nedostatka promocije i prikladnog repertoara. Prihvaćajući ga kao omnipotentna glazbenika kojega je život u bijelom svijetu naučio na prilagođavanje i kompromise karakterom i produkcijom podosta je odudarala od izraza koji će ga odrediti - a kojem se kao autor priklanjao na festivalskim paradama kroz sljedećih dvadesetak godina, uključujući i zanimljive iskorake na teren kajkavske popevke ("Gde si sad moj prijatel") 

Istodobno izgradit će imidž nemirna i znatiželjna glazbenog poduzetnika vodeći vlastiti orkestar Profesionalce, jazz kvartret, septet i big band, disco klub i diskografsku kuću Alta (najveći hit, u zlatnoj nakladi, postao mu je singl s obradama starogradskih pjesama "Teško mi je zaboravit tebe" i "Hladan vjetar poljem piri" kojeg je objavio 1969., upravo u netom osnovanoj Alti). Postat će i najdugovječniji direktor najstarijega zabavnomuzičkog festivala, onog Zagrebačkog, jer će na tu dužnost biti izabran u tri navrata: prvi put 1971. i 1972. drugi put od 1982. do 1985. i potom od 1988. do 1998. Devedesetih otkrit će u sebi strast igrača bridža i postati jedan od njegovih gorljivih promotora u Hrvatskoj.

Priča Drage Diklića, glazbenika, pjevača i autora, od prvih muzičkih koraka do statusa neprijeporne glazbene ikone, potvrđujući nam njegovu ulogu i mjesto  u zamišljenom panteonu hrvatske glazbe.

Siniša Škarica

foto ljubaznošću Dalje.com/autor Filip Hofer