Stjepan Mihaljinec

Mihaljinec, Stjepan, kompozitor, aranžer i dirigent zabavne muzike (Zagreb, 1. prosinca 1935). Diplomirao je 1964. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1957. urednik je u Programu i Muzičkoj proizvodnji na Radio Zagrebu; od 1981. do 1990. glavni je urednik Muzičkog programa. Od 1958. vodi vlastiti instrumentalni ansambl s kojim nastupa u zemlji i inozemstvu; posebno se isticao kao klavirski pratilac vokalnih solista i dirigent na njihovim koncertima (Ivo Robić, Arsen Dedić, Krunoslav Cigoj, Domenico Modugno, Josephina Baker, Johnny Logan). Jedan je od utemeljitelja festivalu Kajkavske popevke u Krapini (1966), čiji je bio umjetnički voditelj, a od 1971. do 2005. i umjetnički direktor; Bio je direktor zabavnog festivala Opatija (1980), a obavljao je i različite funkcije na festivalima Zagreb, Slavonija i Split. Od 1971. do 1979. bio je predsjednik Saveza muzičkih udruženja Hrvatske, a od 1983. do 1984. predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Gostovao je u nizu europskih zemalja te u SAD-u, Kanadi i Australiji. Dirigirao je na nebrojenim snimkama za radio, televiziju i produkcije gramofonskih ploča te na svim festivalima zabavne glazbe u Hrvatskoj.

DJELA

ORKESTRALNA: Fantazije za klavir i orkestar (1977)
SCENSKA: Ja i moje drugo ja, musical (1964), Ljubovnici, glazbena komedija(1981)
Instrumentirao je i dirigirao glazbenu komediju Tata, udajem se za Crnca Ljube Kuntarića u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija.
PJESME ZA DJECU: Osmijeh moje majke, Jedan običan žir, To je naš maj i dr.
GLAVNE ZABAVNE MELODIJE: Dvije drage riječi, Svitanje, Ako sada odeš, Proplakat će zora, Noćas ćemo zemlji ko materi reći, U kamenu pjesma piše, Zadnji fijaker.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u domovini i inozemstvu.

(Dopunjeno Leksikonu jugoslavenske muzike Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže objavljenog 1984. godine)
 
Ako zaključnu skladbu iz navedene enciklopedijske jedinice (Zadnji fijaker) obogatimo atribucijom "pjesme stoljeća", zasluženoj prema izboru slušatelja hrvatskih radijskih postaja na jednom od recentnijih izbora o "naj" pjesmama, a onda se vratimo početku i otkrijemo da je skladateljev diplomski rad obranjen na temu "O pojmu, produkciji i reprodukciji tzv. zabavne muzike", prilično ćemo točno omeđiti Mihaljinčeve darove prirode i njegov modus operandi.

Od prvih tinejdžerskih koraka, razapet između potpunog predavanja glazbi (bio je lider srednjoškolskog benda u kome je pjevao Ivica Šerfezi) i redovna školovanja koje je značilo životnu sigurnost, marljivi, disciplinirani i ambiciozni Mihaljinec pokazivao je smisao za organizaciju i vrijeme istodobno s gimnazijom učeći i glasovir u srednjoj muzičkoj. U 50-ima, prije Elvisa i Jamesa Deana, kada su roditelji i djeca praktički dijelili muzičke i filmske idole i Miha je sa svojima dijelio divljenje prema kod nas jedinom i jedinstvenom Ivi Robiću! Za Robićevih slavnih opatijskih dana u Kvarneru mladi Mihaljinec i društvo znali su gotovo svake subote vlakom u 14,50 put Rijeke, prvim autobusom za Opatiju, taman da stignu na Robićev show, prosjedili bi ga na ogradi terase (za ulaz nisu imali dovoljno novca!), a onda noćnim vlakom u 1,20 nazad u Zagreb. Bila je to pasija pravog fana čija će posvećenost za koju godinu biti nagrađena, jer će Ivo Robić postati premijerna pjevačka zvijezda koja će obilježiti karijeru brojnih velikih suradnji budućeg zabavnoglazbenog mogula. Naime, Mihaljinec je u 60-ima postao Robićev stalni pratilac i u zemlji i u inozemstvu te aranžer i dirigent brojnih skladbi snimljenih za radio i diskografiju. Ta je suradnja trajala punih 40 godina.

Nastavak školovanja na Akademiji, usporedo s liderstvom u već ozbiljnom plesnom orkestru (gdje je iskazivao i talent odličnog pijanista) i ubrzo urednikovanje na Radio Zagrebu (od 1957. u ulozi vanjskog suradnika) vodili su nedvojbeno potpunom predavanju glazbi. Još od gimnazijskih dana skladanje je postalo izazovom. Prvi uspjesi došli su s prvim festivalima Zagrebom i Opatijom iste 1959: Dvije drage riječi (s Božidarom Stančićem, traženim pjesnikom, prevoditeljem, piscem, muzičkim pedagogom) i Tako... dok odlaziš, prvom suradnjom s Dragom Britvićem, pjesnikom estrade, jednom od najuspješnijih i najpostojanijih u hrvatskoj zabavnoj glazbi. (Prerasti će to u nerazdvojno druženje tek prekinuto danom kada je umro pjesnik, u prosincu 2005.)

Bili su to počeci velikog muzičkog putovanja i prvih estradnih prijateljstava: s Arsenom Dedićem (još iz doba kvarteta Melos), Gabi Novak (kad joj je pisao prepjev za jedan inozemni hit!), s Vicom  Vukovom (u audiciji Radio Zagreba koja je Vicu odvela na sudbonosnu Opatiju i dala mu "Mirno teku rijeke"), s Lolom Novaković (od pobjedničkih Svitanja sa Zagreba 61) ), s Terezom Kesovijom (od Prvog pljeska u Varieteu), s Mišom Kovačem (bio mu je producentom i aranžerom na većini prvih ploča, dakle prije famozne Proplakat će zora), sa zadarskim dvojcem Đanijem Maršanom i Duškom Lokinom (koje je diskografski otkrio iste 1969.), s Mikijem Jevremovićem (s kojim je imao dugu i vrlo uspješnu suradnju)...sve do one sretne sinergije s Josipom Klimom: Miha za crno-bijelim tipkama, a Pepi sa zlatnim strunama na zimzelenim temama sakupljenim u Ne zaboravi me i Ko lijepi san!

Tamo na početku, na jednom muzičkom natjecanju Večernjeg lista, sreo je plavokosu Elviru Voću, još tinejdžerku. Bio je to fatalan susret kojem duguje nadahnuće za puno pjesama i jednu Ivanu, i obiteljski mir tako potreban u estradnom nemiru. Jer, usporedo izabravši i težak put muzičkog aktivista – što je vidljivo iz rukovodećih dužnosti pobrojenih u uvodnom životopisu – trpjet će poglavito njegova ljubav prema komponiranju. Iako će, osim 300-injak skladbi zabavne glazbe (mnogim pobjednicama na domaćem, ali i inozemnom tlu, primjerice: Ako sada odeš, nakon trećeg mjesta na Zagrebu 67, osvojila je i prestižni Srebrni notni ključ Intervizije u Karlovym Varyma, sljedeće 1968., te Proplakat će zora koja je, nije na odmet naglasiti, osvojila prvu nagradu i u domaćem i u inozemnom dijelu natjecanja), napisati i koncertantnu Fantaziju za klavir i orkestar (uspjelo nadahnutu Addinsellovim Varšavskim koncertom), scenska djela: musical Ja i moje drugo ja i muzičku komediju Ljubovnici (1981) te niz televizijskih tema, dječjih naslova i onih duhovne glazbe, kao i "nebrojene obrade i aranžmane za različite sastave i orkestre" - kako stoji u svim biografijama ovog iznimnog glazbenog znalca i radnika - ostaje dojam da nam je kao skladatelj ostao dužan; gotovo jednako kao i kolega mu Pero Gotovac, Jugotonov urednik, s kojim je dijelio delikatnu rolu "dirigenta" domaćom zabavnom glazbom. Treći u vladajućem triju Nikica Kalogjera, skladatelj, diskografski i radio-televizijski producent, reći će da je domaća zabavna glazba rođena na radiju, a odrasla na festivalima. Šezdesetih, punoljetnost je ostvarila u diskografiji. Bilo je to vrijeme kada su se standardi muzičkog šoubiznisa za bivšu državu de facto krojili u Zagrebu. Čini mi se važnim spomenuti da je Mihaljinec, različito od većine svojih kolega, pokazivao smisao i razumijevanje za novo i mlade (i u tom kontekstu za pojavu rocka na ovim prostorima), dajući priliku mnogim "električarima" da se okušaju i naprave prve korake u studijima i programima Radio Zagreba, poput Crvenih koralja, Sjena i Atoma, stvarnih prvoboraca rocka. 

Unatoč imidžu "čovjeka iz sjene" i "nezamjenjivoj sivoj eminenciji" (o čemu pored spomenutih festivalskih nagrada na neki način govore i brojna državna i republička priznanja od Vjesnikove nagrade za glazbu Josip Štolcer Slavenski iz 1982. preko Odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1995. do Nagrade grada Zagreba 2005. i Nagrade Hrvatskog društva skladatelja Milivoj Korbler 2006. godine), Stjepan Mihaljinec je poglavito umjetnik svog posla, ili kako na početku njegova curriculum vitea, gdjegod ga čitali, stoji: skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist zabavne glazbe. Treba dodati: par exellence!

I suvišno kako i Porin dolazi u prave ruke.